Oblici borbe za dominacijom jedne nacije, države ili svjetonazora nad drugima vode se različitim oružjima i načinima. Ovisno o konačnom učinku i cilju. Prvu javnu deklaraciju o dominaciji Srbije nad ostalim narodima ove regije dao je Ilija Garašanin, političar i pisac. Njegovo je «Načertanije» iz 1844. bilo predložak velikosrpstva, a i danas je omiljeno štivo među srpskim radikalima. Garašanin se više bavio političkim i ekonomskim aspektima, uz latentnu primjesu želje za nesumnjivom dominacijom jedne nacije nad ostalima. Korak dalje otišao je njegov učenik Nikola Stojanović, velikosrpski ideolog i političar koji je u časopisu «Srbobran» 1902. između ostaloga izlaže načine srpske dominacije nad Hrvatima. A Srbobran je tih godina nesmetano izlazio u Zagrebu!
-» Čitanjem svake srpske knjige, slušanjem svake narodne pesme, pevanjem svake srpske arije, prelazi i atom sveže srpske demokratske kulture u njihov organizam… Ta se borba mora voditi do istrage naše ili vaše. Jedna strana mora podleći. Da će to biti Hrvati, garantuje nam njihova manjina, geografski položaj, okolnost što žive svuda pomešani sa Srbima i proces opšte evolucije, po kome ideja Srpstva znači napredak., piše Stojanović.
Velikosrpska ideja slomila je zube tijekom okupacije Hrvatske. U kojoj smo mjeri apsolutni pobjednici? U Srbiji je na predsjedničko mjesto nedavno došao četnički vojvoda Nikolić. Naši susjedi čine sve kako bi se s njihovog «đenerala» Draže Mihajlovića skinula (zaslužena) stigma ratnog zločinca i fašističkog poltrona. U toj rehabilitaciji četništva plasiraju se lažne junačke epopeje o četnicima kao velikim protivnicima fašizma i narodnim borcima. U Srbiji su ti tzv. narodni borci pobili više svojega naroda nego li Nijemci. U Hrvatskoj su četnici priča za sebe. Tijekom prve tri godine II. svjetskog rata logistički ih je podupirala Italija, a kada bi snage NDH (jače i bolje organizirane) pritisnule snage vojvode popa Đujića, Talijani su odmah priskakali u pomoć stvarajući tampon zone po uzoru na bivšu JNA i Martićeve pulene u Domovinskom ratu. Četnicima je onda i danas kao «antifašistima» sve barjake resila mrtvačka glava, valjda kao simbol čovjekoljublja i dobrih namjera.
Svako malo hrvatske TV-kuće kao znak dobre volje za proširenjem dobrosusjedskih odnosa emitiraju srbijanske filmove iz ex-Jugoslavije i današnje Srbije. Po džuboksima i na svadbama slušamo prekodrinsku glazbenu elitu tipa Dare Buba-Mare, Baje malog Knindže. Cece i ostalih «ceca». U džuboksima po Hrvatskoj naći ćete i «Marš na Drnu». Te zvijezde pohode i naše diskoteke, a kada netko podigne glas protiv takve balkanizacije i srbizacije Hrvatske onda zagriženi krkani, konzumenti takve jadne umjetnosti, dižu svoj glas pod olinjalom formom: «o ukusima se ne raspravlja». Nama je valjda suđeno da pred nekim uvijek stojimo pognute glave, pa makar bili i pobjednici i osloboditelji vlastite zemlje. Nakon onoga rata Titova desna ruka, inače teški srpski šovinist Aleksandar Ranković ljutio se na zagrebačku OZNU jer su nakon prvih dana nakon kraja II. svjetskog rata pobili «samo» 10-12 tisuća ratnih zarobljenika, mahom ranjenih domobrana. Drug je Marko (kao su u ratu zvali Rankovića) tada naredio da se te brojke barem udvostruče pa su njegovi krvnici u cilju postizanja norme počeli s likvidacijama cijelih obitelji. Istinu o tim pogromima duboko su zakopavali, baš kao i leševe mahom potpuno nedužnih žrtava.
Pritisnuta europskom i američkom diplomacijom Hrvatska je nakon Domovinskog rata morala abolirati sve sudionike pobune, čak i one koji su radili na stvaranje tzv. Krajine, a na mitinzima bez ustezanja pozivali na krvoproliće. Napravili smo im i kuće, vratili stanarska prava, kategoriju nepoznatu u EU. Još malo pa ćemo im davati vojne mirovine jer su se ti ljudi ipak borili. Protiv nas, naravno. Tko je Hrvatima gradio srušene i oštećene kuće, plaćao liječenja desetcima tisuća ranjenika i invalida, sanirao infrastrukturu, gradio Vukovar i Gospić??? Mi sami, dakako. Račun za sve ovo zlo nikada nismo ispostavili na pravu adresu. A kada se to samo i spomenulo, odmah je iz Beograda stizao ultimativni odgovor kako nam se sprema protu-tužba za Krajinu. I na taj se način službena Srbija ne odriče primisli kako je nekada okupirani dio RH ipak njihov teritorij. Pa naravno mi smo rat započeli i izgubili. Drukčija konstatacija kosi se sa zdravim razumom i činjeničnim stanjem koje povremeno nadilazi najgluplji mazohizam.
L. O.
