Koliko je samo redaka već ispisano na temu hrvatske politike i njenih aktera, ali čini se da su nepresušni izvor, inspiracija, ali ona koja u centru mozga izaziva osjećaj mučnine i gađenja sa svakom njihovom izjavom, svakim potezom. Dvadeset godina svjedočimo istima, dvadeset godina gledamo katastrofalno poimanje i provođenje politike koja je napokon došla na naplatu . Naravno, na način da je račun ispostavljen nama, ne njima. I čovjek bi pomislio kako će u ovih dvadeset godina evolucija učiniti svoje, kako će napokon doći do nekih promjena, a tada ti sva pamet stane kad spoznaš kako se ništa nije dogodilo, kako sve postaje još gorim.
I nadalje politička oligarhija živi izvan prostora i vremena, i nadalje manipuliraju javnošću i ne pomišljajući kako manipuliranje može biti vrlo opasno, i kako samo u jednom trenutku kada se najmanje nadaju sve može izmaći kontroli.
Žive kao autisti, odvajajući se od ostatka svojih građana, bez ikakve socijalne interakcije i komunikacije, i s uvijek jednim te istim obrascem ponašanja makijavelističkog poimanja politike i ljudi, za koje su godinama mislili kako su sebični, kukavice i nemoralni.
Gaje i dalje diktaturu površnosti društva, u čijem mentalitetu su ukorijenjene sve njene manifestacije, misleći da će vječno trajati i da se neće stvoriti kritički osviještena javnost koja će se oduprijeti. Računaju na konzumente čiji mozak je ispran. Računaju valjda i na onu kako živimo u društvu u kojem je nemoguće misliti neku misao koja je duža od pet centimetara, i kako ćemo svi skončati u površnosti.
Uspijevaju negirati svih ovih godina i Gustava Radbruha; „Država je pozvana da donosi zakone samo pod uvjetom da i sebe samu smatra vezanu tim zakonima”.
Davno oboljeli od trajne amnezije zaboravili su na sve što se zaboraviti da, pa i na ono najvažnije, a to je naš unutarnji socijalni zahtjev za vrednovanjem i poštovanjem. Nisu znali i htjeli priznati da osim privatnog dostojanstva postoji i kategorija javnog u kojem država mora odigrati svoju ulogu, respektirati čovjeka kao osobu i stvoriti uvjete za nepovredivost dostojanstva ljudske osobe i njezinih prava, posebno pravo na rad. Ali to isto pravo na rad njima je osigurano. Oni to isto pravo osiguravaju svojim stranačkim kolegama, podobnicima, poltronima, svojim prijateljima, kumovima, rodbini i svojti. Uhljebljuju dok traju, a poslije više nije važno.
U ovom ponavljajućem ciklusu, u ovom opet i iznova, još jednom svjedočimo novoj-staroj garnituri vladajućih koja pontificira o bilo čemu, proziva podčinjene, smjenjuje nepodobne i drugostranačne, osuđuje sindikate, telefonom ili potpisom na brzinu otpušta ravnatelje, direktore, obične radnike, vrijeđa osjećaje građana: a sve im to kako je u svojem priopćenju premijeru Milanoviću izjavio HHO – mnogi unaprijed oproštaju u ime stranačko ideologijske opredijeljenosti.
Zastali u potpunosti u nasljeđu prošlosti, kulture vladanja, bez ikakve želje i namjere da napokon shvate pojam političke kulture, potrebe političke socijalizacije. Njihova u gramima mjerljiva njima je čini se dostatna. Bahati, arogantni, nedodirljivi, bez ikakvog srama oni idu dalje. Relativiziraju sve što se da relativizirati, uvlače je u sve pore društva, na sve razine, I baš ih briga što to postaje opasno, a ponajviše opasno za ono što je od davnina čovjeku bilo najvrednije – Tradiciju, pripadnost, vjeru.
Pod kapom kozmopolitizma, prosvjećenosti i humanizma skrivaju sve svoje nepodopštine, sve što se da sakriti, pa i u potpunosti nerazumljiva nesnošljivost prema svemu što ima predznak hrvatsko.
I pitam se koja bi maksima najbolje poslužila opisati osjećaj koji nas obuzima gledajući hrvatske političare i sjetim se : „ Nikad se ne čudim što vidim ljude zle, ali se često čudim što ih ne vidim kako se srame.“
Pa, kad čovjek vidi da svi ti podobnici postaju klonovi, do te mjere da zaboravljaju tko su, što su bili..da zaboravljaju da u životu postoji nešto što se zove moralna kategorija..tada onaj isti osjećaj mučnine i gađenja postaje još užasniji..zastrašujući..kada vidiš da to rade dojučerašnji prijatelji, kolege, mladi ljudi tada sav razum stane…
A tek kad vidim ovu galanteriju vječnih političara na truloj političkoj sceni u tkz. Ličko senjskoj županiji, dođe mi, da vrisnem, ili još bezobraznije, nekom opalim zidarsku šamarčinu, pa makar, poslije skupljao djelove svojih ostataka, grabljama ili usisavačem.
Dražen Prša
