Na današnji dan, u tišini Široke Kule, ponovno se otvara rana koja nikada uistinu nije zarasla. Mjesto udaljeno nekoliko kilometara od Gospića danas ne govori glasno, ali svaki kamen, svaka spaljena kuća i svako ime na spomen obilježju nosi priču o patnji i nedužno prekinutim životima. Ovdje su 1991. godine maskirani srpski pobunjenici, pripadnici paravojnih postrojbi tzv. SAO Krajine, počinili jedan od najstrašnijih zločina nad hrvatskim civilima. Ubijeno je četrdeset ljudi, djece, žena, staraca – samo zato što su bili Hrvati, zato što su ostali u svojoj kući, u svom selu.
Među njima bila je i trinaestogodišnja Verica Nikšić, zajedno sa svojom majkom Mandicom. Zajedno su ugašene generacije – od djece koja nisu stigla odrasti, do staraca koji nisu htjeli napustiti prag doma. Tog 13. listopada, pod izlikom razmjene, u selo su dovedeni prvi civili, zatvoreni u podrum i na njih su bačene ručne bombe. Od deset zatvorenih, preživjele su samo dvije ranjene žene, koje su, pod okriljem noći, uspjele pobjeći prema Perušiću. One su prve ispričale istinu – istinu o susjedima koji su došli s oružjem, o plamenu, o kriku, o smrti.
Iza tog zločina, kao i mnogih drugih u tom kraju, stajao je samoproglašeni četnički vojvoda Čedo Budisavljević iz Ličkog Osika. On i njegov bliski suradnik Mirko Malinović bili su u Beogradu osuđeni, ali tek za ubojstvo jedne peteročlane obitelji, obitelji Mane Rakića iz sela Podovi. Za ostalih trideset i pet žrtava Široke Kule, Ličkog Osika, Urija i Vukšića – nitko nikada nije odgovarao. Mnogi zlikovci i danas su nedostupni hrvatskom pravosuđu. Pravda je ostala nedovršena, kao rana koju nitko ne zatvara, ali vrijeme ju ne briše.
Široka Kula bila je manjkavom logikom proglašena “trnom u oku” onima koji su sanjali etnički čisti teritorij. Ali to nije bilo ratno bojište, to je bilo selo. Selo u kojem su ljudi išli na počinak, vodili stoku, živjeli u tišini. I baš zato, krik koji se ondje dogodio, krik je koji Hrvatska ne smije zaboraviti.
Danas, kada se pale svijeće i polažu vijenci, ne izgovaraju se brojevi. Izgovaraju se imena. Verica. Mandica.. Obitelji koje se nikada nisu vratile kući. Dvoje koji su preživjeli da bi svjedočili. Šesnaest koji nisu nikada pronađeni. Portal hrvatske povijesti danas nije samo spomenik od kamena – to je vrata kroz koja prolazi svaka molitva, svaka suza i svako obećanje da zaborava neće biti.
Naša je dužnost čuvati uspomenu na Široku Kulu, jer svaka zaboravljena žrtva umire dvaput. Dokle god ih se sjećamo, oni su tu – djevojčica, majka, starac, susjed, cijela generacija. Danas ne govorimo o prošlosti, nego o savjesti. I zato ponavljamo: neka im je vječna slava i hvala. Istina o Širokoj Kuli nije samo sjećanje. Ona je opomena.
L.O.
