U podnožju Filipovog kuka u Baškim Oštarijama jesen je prosula zlato i bakar po borovima i travama, a mirno jezerce u škrapi zrcali svaku nijansu. Površina vode hvata stijenu kao u ogledalu, pa kad vjetar utihne, cijeli prizor izgleda kao naslikan.
Jezero se puni stalnim dotokom iz obližnjeg izvora, bistro je i hladno, i već godinama je omiljena stanica planinara i izletnika. Uređen pristup, klupe i nadstrešnica poziv su na kratki predah, ali vrijede jednostavna pravila: ne ostavljati otpad, ne ulaziti u vodu i ne remetiti tišinu.
Fotografije bilježe mir poslije koraka: kamen šuti, šuma se stišava, a voda pamti boje. To je onaj Velebit koji se ne busa snagom bure, nego govori tiho, upravo onoliko koliko treba da se čovjek zaustavi i zapamti prizor.
L.O.
