Prometna nesreća u Gospiću, u kojoj su sudjelovali vozači u devetom desetljeću života, ponovno je pod svjetla reflektora izvukla neugodnu istinu koju hrvatsko društvo sustavno ignorira. Dok se izvješća bave pukim činjenicama i kaznenim prijavama, ostaje neodgovoreno ključno pitanje: kako je moguće da sustav koji bi trebao biti filtar sigurnosti postane protočni bojler za izdavanje dozvola onima koji realno više ne bi smjeli biti za upravljačem. Ovdje nije riječ o nesretnom slučaju, već o simptomu duboke krize unutar sustava liječničkih pregleda koji se, čini se, prečesto pretvaraju u administrativnu farsu.
Postavlja se opravdana sumnja u to jesu li kriteriji na liječničkim pregledima doista jednaki za sve građane ili neki prođu preko “veze”. Kada liječnik potpiše produljenje vozačke dozvole osobi čije su motoričke i kognitivne sposobnosti narušene dobi, on ne vrši samo rutinsku kontrolu, on preuzima dio moralne, pa i profesionalne odgovornosti za svaki kilometar koji ta osoba prijeđe. Ako su pregledi postali puka formalnost u kojoj se više pažnje pridaje ispravnosti dokumenata nego refleksima vozača, tada javna sigurnost prestaje biti prioritet i postaje žrtva birokratske inertnosti.
Posebno je osjetljivo pitanje malih sredina poput Gospića, gdje se svi poznaju i gdje profesionalna distanca često popušta pred pritiscima susjedskih odnosa ili ljudi iz uglednih obitelji. Postavlja se pitanje postoji li u takvim okolnostima uopće neovisna procjena ili se na preglede gleda kao na uslugu koju je teško odbiti dugogodišnjem poznaniku. Taj “sustav veza i vezica”, koji prožima sve pore društva, na cestama postaje smrtonosan. Svaki put kad se kroz prste progleda nečijoj nesposobnosti za vožnju zbog “starih zasluga” ili “dobrosusjedskih odnosa”, izravno se ugrožavaju životi svih ostalih sudionika u prometu.
Možda će vas zanimati
Ova nesreća mora biti posljednji alarm za uvođenje strožeg nadzora nad radom samih komisija i liječnika koji izdaju potvrde. Potrebno je zapitati se koliko je licenci za rad liječnika preispitano nakon što se utvrdilo da je vozač kojeg su proglasili sposobnim izazvao nesreću zbog očitih zdravstvenih ograničenja. Bez sustava odgovornosti koji će sankcionirati površnost i pogodovanje unutar medicinskih krugova, svaka rasprava o sigurnosti cestovnog prometa ostaje tek isprazno teoretiziranje. Tek kada svatko u lancu, od liječnika do referenta, shvati da njegov potpis može značiti razliku između života i smrti, moći ćemo govoriti o sustavu koji doista funkcionira.
