U ratu u kojem nije bilo jasnog pobjednika, čini se da će najveći gubitnik biti upravo izraelski premijer Benjamin Netanyahu. Njegov pristanak na krhko i neodređeno primirje s Iranom doživljava se kao poraz nakon godina prijetnji, ispada u Ujedinjenim narodima i snažnog diplomatskog pritiska na Sjedinjene Američke Države. Izraelski sukob se, prema analizi Guardiana, pokazao kao potpuni promašaj.
Političke optužbe za strateški neuspjeh
Procjene izraelskih službi o brzoj promjeni režima i revoluciji u Iranu pokazale su se potpuno pogrešnima, dok je američka obavještajna zajednica takve scenarije od početka nazivala nerealnima. Umjesto rata koji je trebao trajati tek nekoliko dana, Izrael se suočio s tragičnim pogreškama u planiranju. Prema izvješćima, Netanyahu je do zadnjeg trenutka pokušavao nagovoriti Donalda Trumpa da odbaci prekid vatre, no američki je predsjednik na kraju marginalizirao Izrael pri donošenju ključnih odluka.
Yair Lapid, vođa oporbe, oštro je kritizirao ovakav ishod na društvenim mrežama. On smatra da Izrael nikada u svojoj povijesti nije doživio ovakvu političku katastrofu te da država uopće nije bila za stolom kada se odlučivalo o njezinoj nacionalnoj sigurnosti. Lapid ističe da je vojska ispunila sve svoje zadaće, ali da je Netanyahu strateški podbacio jer nije postigao nijedan od zacrtanih ciljeva. Sličnog je mišljenja i Yair Golan, čelnik Demokrata, koji prekid vatre naziva teškim neuspjehom koji će ugrožavati sigurnost zemlje u godinama koje dolaze.
Urušen ugled i opstanak teheranskog režima
Stvarnost na terenu pokazuje da je Netanyahuov visoki ulog donio vrlo malo koristi. Teokratski režim u Teheranu nije pao, zalihe obogaćenog urana nisu zaplijenjene, a moć države nije značajno oslabljena. Uz to, globalni ugled Izraela dodatno je narušen zbog operacija u Gazi. S druge strane, moć Korpusa čuvara islamske revolucije dodatno je ojačana jer je Teheran ostvario svoj glavni cilj, a to je preživljavanje napada dviju vodećih svjetskih vojnih sila. Iako je ranjen, iranski režim ostaje netaknut i vjerojatno će se nastojati brzo ponovno naoružati.
U tom kontekstu, nastavak izraelskih napada u južnom Libanonu i pokušaj stvaranja nove sigurnosne zone djeluju kao potezi očajnika. Izraelske snage time ulaze u izravan sukob s Hezbolahom na terenu koji toj skupini najbolje odgovara. Mnogi analitičari masovne zračne napade na Libanon vide kao čin kažnjavanja i raseljavanja stanovništva nakon što primarni ciljevi u Iranu nisu ostvareni.
Ozbiljne diplomatske i domaće posljedice
Posljedice ovog sukoba bit će vidljive i u odnosima s Washingtonom, gdje se dugogodišnji konsenzus o potpori Izraelu vidljivo raspada. Kritike dolaze i s lijeve i s desne strane američkog političkog spektra, a podrška Izraelu među biračima je na povijesno niskim razinama. Za Netanyahua, koji se nalazi u izbornoj godini, situacija je još teža jer iz rata izlazi bez ijednog ispunjenog obećanja. Prijetnja koju je nazivao egzistencijalnom i dalje je prisutna, a uvjeti primirja više nalikuju na stare sporazume koje je godinama pokušavao sabotirati.
Vojni stručnjaci upozoravaju da je ovaj sukob bio jedinstvena prilika koja se vjerojatno neće ponoviti uz punu potporu Sjedinjenih Američkih Država. Netanyahu, koji je godinama gradio karijeru na obećanjima o potpunoj pobjedi i uklanjanju prijetnji, sada se suočava s pitanjem o svrsi vlastite politike. Njegova hvalisanja su se, u očima mnogih Izraelaca, po četvrti put pokazala kao prazna obećanja koja nisu donijela trajnu sigurnost.
