Gledanje na daljinu, poznatije pod engleskim nazivom remote viewing, desetljećima se nalazi na granici između obavještajne povijesti, parapsihologije, popularne kulture i teorija o izvanzemaljskoj prisutnosti. Riječ je o tvrdnji da pojedinac može mentalno “vidjeti” udaljeni, skriveni ili nepoznati cilj bez uobičajenih osjetila. Ta je ideja posebno intrigantna kada se poveže s Mjesecom, jer se u tom području isprepleću stvarni američki vojni programi, deklasificirani dokumenti CIA-e, priče iz knjiga bivših sudionika i tvrdnje koje nikada nisu neovisno potvrđene.
Američki interes za remote viewing nije izmišljen. Prema izvješću American Institutes for Researcha, program Star Gate bio je program Obrambeno-obavještajne agencije, DIA-e, koji se bavio paranormalnim fenomenima, ponajprije gledanjem na daljinu, radi mogućeg prikupljanja obavještajnih podataka. U izvješću se navodi da je CIA s takvim istraživanjima počela 1972., da ih je prekinula 1977., a da je izravno uključivanje DIA-e počelo oko 1985. godine. Program je imao tri smjera: operativnu uporabu, istraživanje i razvoj te procjenu stranih aktivnosti na tom području.
No službeni zaključak nije išao u prilog operativnoj vrijednosti takvih metoda. U završnoj evaluaciji iz 1995. navodi se da su laboratorijski rezultati pokazivali određene statističke učinke, ali da nije dokazano da su “pogoci” posljedica paranormalnog fenomena. Još važnije, izvješće zaključuje da podaci dobiveni gledanjem na daljinu nisu dali konkretne, specifične i pouzdane informacije korisne za obavještajne operacije te da nastavak korištenja remote viewinga u obavještajnom radu nije opravdan.
Najpoznatija priča o gledanju Mjeseca na daljinu vezana je uz Inga Swanna, američkog umjetnika, autora i jednog od najpoznatijih sudionika ranih eksperimenata remote viewinga. Swann se ranije pojavljivao u eksperimentima u kojima su se mentalno “gledali” udaljeni ciljevi, pa čak i planeti. U jednom deklasificiranom dokumentu spominje se eksperimentalni “psihički pogled” na Jupiter iz 1973. godine, u kojem su sudjelovali Swann i Harold Sherman, a eksperiment je zamišljen jer je NASA-ina letjelica Pioneer 10 tada bila na putu prema Jupiteru i mogla je kasnije pružiti određenu povratnu informaciju.
Najkontroverzniji dio Swannove priče dolazi iz njegove knjige Penetration: The Question of Extraterrestrial and Human Telepathy. U njoj tvrdi da ga je 1975. kontaktirao tajanstveni čovjek pod pseudonimom Axelrod, nakon čega je odveden u podzemni objekt i angažiran da gleda udaljenu stranu Mjeseca. Prema prikazu Society for Psychical Researcha, Axelrod je Swannu rekao da je njegovo ime pseudonim i da radi za agenciju koja ne ostavlja papirnati trag o svojoj misiji. Swann je, prema vlastitom iskazu, bio plaćen 1000 dolara dnevno i trebao je najmanje deset godina šutjeti o projektu.
Swann je tvrdio da je tijekom tog gledanja vidio tornjeve, strojeve, svjetla, građevine, kupole, ceste, objekte nalik letjelicama i aktivnosti na Mjesecu. Još neobičniji dio priče odnosi se na njegov dojam da je vidio humanoidna bića koja su ga nekako “primijetila” dok ih promatra na daljinu. Prema istom prikazu, Swann je nakon toga izradio skice onoga što je tvrdio da je vidio, a ostatak knjige velikim se dijelom bavi navodnim anomalijama na Mjesecu, atmosferom, vodom i mogućnošću prikrivene izvanzemaljske prisutnosti.
Upravo ovdje počinje razlika između dokumentirane povijesti i UFO mitologije. Dokumentirano je da su američke službe desetljećima eksperimentirale s remote viewingom. Dokumentirano je i da je Ingo Swann bio jedna od najpoznatijih osoba iz tog kruga. No tvrdnje o bazama, strojevima, humanoidima i civilizaciji na Mjesecu dolaze iz Swannove knjige i kasnijih prepričavanja, a ne iz javno potvrđenih obavještajnih ili znanstvenih dokaza.
Dio Swannovih tvrdnji danas zvuči zanimljivije nego u vrijeme kada su iznesene, jer je znanost doista potvrdila da Mjesec nije potpuno “suha mrtva stijena” kako se dugo mislilo. NASA navodi da je voda potvrđena i u trajno zasjenjenim područjima Mjeseca i na osunčanoj površini, uključujući potvrdu vode na sunčanoj strani 2020. godine, dok su ranije misije otkrile tragove leda u polarnim kraterima.
Ipak, to ne potvrđuje Swannove najekstremnije tvrdnje. NASA opisuje Mjesec kao tijelo s vrlo tankom i slabom atmosferom, odnosno egzosferom, koja nije za disanje, bez tekuće vode i bez dokaza o vlastitim živim bićima. Mjesec je istraživalo više od stotinu robotskih letjelica, a ljudi su ondje bili tijekom programa Apollo; službeni znanstveni podaci ne potvrđuju postojanje vegetacije, gradova, rudnika ili humanoidnih stanovnika.
Važno je i da izraz “tamna strana Mjeseca”, koji se često koristi u ovakvim pričama, nije astronomski precizan. NASA objašnjava da je Mjesec plimno zaključan sa Zemljom, pa s našeg planeta vidimo uglavnom istu stranu, dok je udaljenu stranu prvi put snimjela sovjetska letjelica 1959. godine. No ta strana nije stalno tamna; i ona prolazi kroz razdoblja osvijetljenosti i tame.
U priču se često uvodi i Ed Dames, bivši američki časnik povezan s kasnijom popularizacijom remote viewinga. Damesovo ime najčešće se veže uz Technical Remote Viewing, odnosno TRV, komercijalnu verziju metode koju je kroz PSI TECH prenio u civilni sektor. Prema opisu PSI-Unit stranice, Dames je 1989. remote viewing prebacio na civilno tržište, izmijenio vojni CRV protokol i razvio TRV kao zaštićenu metodu. WorldCat bilježi i njegov VHS tečaj Technical Remote Viewing: TRV Introductory Module 1.0 iz 1997. godine, opisan kao program za učenje ponovljivog procesa dobivanja informacija o meti, osobi, mjestu, stvari ili događaju.
No Dames nije poznat po istoj vrsti “Mjesečeve” priče kao Swann. Njegovo ime više se veže uz komercijalne tečajeve, apokaliptične prognoze, Mars, UFO teme i popularne nastupe, dok Swann ostaje središnja figura kada se govori o navodnom gledanju udaljene strane Mjeseca, tajanstvenom Axelrodu i tvrdnjama o umjetnim strukturama.
Zbog toga je cijela tema posebno osjetljiva za tumačenje. Ljudi koji se bave remote viewingom često navode osobna iskustva u kojima su, bez znanja o meti, pogodili oblike, simbole, lokacije ili dojmove koji su kasnije izgledali iznenađujuće točni. No skeptici upozoravaju da ljudski mozak lako naknadno povezuje općenite dojmove s konkretnim ciljem. Crtež kipa, vode, planine, metala, kruga ili svjetla može se naknadno uklopiti u velik broj mogućih meta, osobito ako kriteriji nisu unaprijed jasno određeni.
Zato je kod svakog ozbiljnog pokušaja presudna metodologija. Meta mora biti potpuno nepoznata osobi koja gleda, ali i osobi koja vodi sesiju. Materijal mora biti zabilježen prije otkrivanja mete. Rezultat se mora usporediti s više mogućih ciljeva, a ne samo s jednim poznatim ciljem. Poželjno je imati više neovisnih pokušaja, unaprijed zadane kriterije ocjenjivanja i kontrolu protiv slučajnog pogađanja. Upravo su takvi problemi, uključujući nejasne rezultate, subjektivno tumačenje i nedostatak konkretnih informacija, bili među razlozima zbog kojih je službena evaluacija američkog programa zaključila da remote viewing nije dokazao praktičnu obavještajnu vrijednost.
Priča o gledanju Mjeseca na daljinu zato ostaje između dva svijeta. S jedne strane, postoji stvarna povijest američkih eksperimenata s remote viewingom i stvarni deklasificirani dokumenti koji pokazuju da su obavještajne strukture tu temu ozbiljno razmatrale. S druge strane, najdramatičnije tvrdnje o bazama, bićima i skrivenoj civilizaciji na Mjesecu ostaju neprovjerene tvrdnje iz knjiga, intervjua i UFO zajednice. Upravo ta kombinacija stvarnih programa i nedokazanih tvrdnji razlog je zašto tema i danas izaziva snažnu znatiželju.
Imate važnu priču, fotografiju ili video? Javite nam se na [email protected]
