
Izvanzemaljski život možda ne bi bio potpuno stran našem iskustvu. Iako ne znamo postoji li inteligentni život izvan Zemlje, dio znanstvenika smatra da bi evolucija na drugim svjetovima mogla pronaći neka slična rješenja kao i na našem planetu.
Jedan od najpoznatijih zagovornika te ideje je Simon Conway Morris, evolucijski paleobiolog sa Sveučilišta Cambridge. On smatra da bi se razvoj sličan čovjekovu mogao dogoditi i drugdje u svemiru, ako bi uvjeti bili dovoljno slični onima na Zemlji.
Temelj takvog razmišljanja je konvergentna evolucija. To je proces u kojem različite vrste, neovisno jedna o drugoj, razvijaju slična rješenja kada se suoče sa sličnim izazovima.
Takav obrazac dobro poznajemo na Zemlji. Let se, primjerice, neovisno razvio kod ptica, šišmiša, kukaca i pterosaura. Oči, krila, oblici kretanja, suradnja i komunikacija u prirodi su se više puta pojavljivali u različitim skupinama životinja.
Ako evolucija doista često pronalazi slične putove, tada nije posve neobično zamisliti svjetove na kojima su nastala bića koja u nekom smislu nalikuju ljudima. To ne znači da bi izvanzemaljci izgledali kao ljudi iz filmova, nego da bi mogli imati neka prepoznatljiva obilježja, primjerice osjetila, način kretanja, komunikaciju ili društveno ponašanje.
Sličnu ideju zastupa i zoolog Arik Kershenbaum, također sa Sveučilišta Cambridge. On smatra da bi se načela evolucije koja vidimo na Zemlji mogla primijeniti i na život drugdje u svemiru. Prema tom razmišljanju, ako se na nekom planetu razvije složen život, i on bi morao rješavati slične probleme: kako pronaći hranu, kako izbjeći opasnost, kako se kretati i kako komunicirati.
Kershenbaum pritom ne tvrdi da bi izvanzemaljci bili kopija ljudi. Naprotiv, konkretan izgled ovisio bi o okolišu, povijesti planeta i slučajnim događajima. No smatra da bi neka temeljna pravila mogla biti slična jer bi i tamo djelovala evolucija.
Posebno je zanimljiva njegova ideja o inteligentnim civilizacijama. Ako bi neka vrsta razvila tehnologiju, morala bi prije toga imati dugu predtehnološku prošlost. Morala bi učiti, surađivati, prenositi znanje i stvarati društvene veze.
Zato Kershenbaum ne isključuje mogućnost da bi izvanzemaljske vrste imale vlastite oblike priča, pjesme, plesa ili kulturnog izražavanja. Ne zato što bi bile nalik ljudima u doslovnom smislu, nego zato što bi slične društvene potrebe mogle dovesti do sličnih ponašanja.
Ipak, riječ je o hipotezama, a ne o dokazu da inteligentni izvanzemaljci postoje ili da bi morali biti čovjekoliki. Dio znanstvenika upozorava da je evolucija snažno obilježena slučajem i da bi se na drugim svjetovima mogla razviti rješenja koja ne možemo ni zamisliti.
Upravo je zato ovo pitanje toliko privlačno. Ne govori samo o tome kako bi izvanzemaljci mogli izgledati, nego i o tome koliko su zakoni evolucije univerzalni. Ako su neki evolucijski putovi doista ponovljivi, možda bi život drugdje u svemiru bio neobičan, ali ne i potpuno nerazumljiv.


