Bez obzira jesmo li konzumenti iskrivljene stvarnosti, realisti kojima više ništa ne može ublažiti osjećaj ravnodušnosti, ili oni koji se bude i pokušavaju sagledati, prozrijeti silne manipulacije, lažne interpretacije koje nam se svakodnevno serviraju, još uvijek svjedočimo hrvatskoj „Cosa nostri“, političkoj obitelji, svijesti o nekoj svojoj vlastitoj vrijednosti, snazi i posebnosti, koja polaže pravo nad nečim ili nekim, polaže pravo nad našim životima. Mafija koja još uvijek funkcionira na nekoj čudnoj vjeri u sustav – sigurno je sposoban i vjerodostojan kad je isplivao tako visoko, i koja se valjda dok nitko ne gleda klanja nad pogrebnim epitafom mafijaškog šefa Vizzinija: “Njegova mafija nije kriminal, već definicija poštovanja zakona, obrane svih prava, veličine osobnosti.” ! Jednostavno, mafija djeluje sada zakonski, a ne kao nekada..
S filozofskog i teološkog pristupa društvo u kojem oni predstavljaju ljudska bića koja to nisu, jer ljudsko biće postaje osoba tek kada izađe iz individualnog načina postojanja, kada započne živjeti ljubav i požrtvovanost prema drugom čovjeku i njegovoj potrebi, kada prepozna svoje pogreške i mane, i kada se pokaje.
Umiješani u sve i svašta, s prstima duboko u vlastitim sranjima kojima se ne nazire kraj, a mi, čini se potpuno smo otvoreni prema svemu pa i primanju svake nove septičke jame. Besmisleno je više i navoditi primjere koji se nižu, imenovati aktere, jer u ovakvom bolesnom društvu više nije jasno tko je u što umiješan ili nije, tko stoji iza čega, tko kome podmeće, tko koga izdaje, tko skim spava, tko hoda u strahu od koga, tko vreba…..
Teško će ovi naši politički prijestupnici, zlodusi, bolesnici propasti zbog osjećaja gađenja i mučnine nad sobom. Jedini osjećaj koji oni poznaju, unutar socijalnog odnosa je onaj ispremiješanih, pobrkanih moći, bahatosti, neizmjerne količine bezobrazluka i nekontroliranog nagona Ega.
U koliko toliko civiliziranom društvu oni ne bi više egzistirali, ili bi u najboljem slučaju bili podvrgnuti Zakonu o skrbi, prije svega zbog interesa za RH, jer zbog svojih oštećenja oni su samo prepreka, smetnja učinkovitom sudjelovanju u društvu, na ravnopravnoj osnovi s osobama bez ovakvih oštećenja. U donekle normalnom društvu mi bi već shvatili kako biti dobro prilagođen u duboko bolesnom društvu nije mjera zdravlja. Ono što mi nikako ne ulazi u krvožilni sustav je pitanje do kad će misliti da smo zaista budale, slijepci i debili da ništa ne vidimo, osjećamo i da smo u potpunosti postali imuni da gledamo kako nam otimaju „kruh“ iz usta. Zar nije istina da i pastrve u Gackoj ili vrabac u Gospiću, galeb u Novalji ili Senju ima istetovirana imena onih koji uvijek rastegnutih, meni odurnih i ljigavih nasmješenih osmjeha, drže i dalje ovorene džepove, za pogodovanje mutno obavljenih poslova iz kojih godinama crpe financijsku sigurnost za sebe i svoja pokoljenja. Iako vjerujem u Boga, a dobijem osip pri spomenu pojedinih popova, uvjeren sam i znam da će ih stići Božji bič, i da će svoje vreće s novcem, vile i kule po gradovima, općinama, selima i morima,, kad tad biti prazne iz kojih će zapljuskivati vapaj onih kojima su godinama krojili sudbine i otimali im i zadnju koricu kruha iz političke zdjelice. Namnožili se paraziti, uništavaju sve vrijednosti ljudskog postojanja, no ipak najgori su oni, koji pritajeno već duže vijeme iz nekih, nazovimo to društveno vrijednih organizacija, komora, udruženja, isisavaju, neometano s mišlju „dobro smo prikriveni“ i ono malo preostalog bogastva.
Koliko samo istine u riječima Brune Bušiča, napisanih još davne 1975. godine u jednom od njegovih tekstova:
“Da smo složni i čestiti davno bi imali državu. A bit će nje, rodit će se slobodna Hrvatska kada padne Berlinski zid i kad se budu rušila komunistička krvava carstva kao kule od karata. Nema ni jedne države da je nastala bez krvavih gaća. Vjerojatno ćemo se i mi morati pobiti za slobodu sa Srbima, a možda i Turcima. Teret rata morat ćemo podijeliti svi podjednako… “
“No kad se oslobodimo srpskog ropstva i stvorimo državu, vidjet ćete kako tek naši kradu. Svak nas je stoljećima krao i potkradao, a najteže će i najgore biti kad nas naši budu krali te prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima. Navalit će na nas kao ptice grabljivice. Tada će biti najveće i nerješivo pitanje – kako nas tad spasiti od nas samih’“ .
Jesu li se ikada lokalni moćnici, šerifi, kojima riječi zakon, odgovornost, požrtvovanost za interese od društvenog značaja predstavlja totalnu nepoznanicu pronašli u ovom vizionarskom tekstu?. Sumnjam, a ako i jesu, tada je to samo krajičkom one prikrivene svijesti koja je duboko zakopana u njima, i pitanje je hoće li ikada ugledati svjetlo dana na individualnoj i kolektivnoj razni. Ja iskazujem svoju opravdanu, godinama njihovim djelima potkrijepljenu sumnju, a Vama ostavljam da sami prosudite.
Dražen Prša
