Kažu – ma što je to u ljude ušlo, svatko svakog vara, s kim i gdje stigne.
Prije su ljudi bili drugačijii! Bili su skromniji, skrušeniji, pošteniji.
Ma nisu.
Samo nisu imali prilike!
A prilika, znamo, čini lopova.
Čovjek je čovjek, od pamtivjeka satkan od istih niti želja i potreba.
Isti je to čovjek, samo su se prilike promjenile.
Što ćeš, prije su žene bile uglavnom kod kuće, sretne kad bi i vlastitog muža ugledale, a kamoli da bi drugog tražile.
Kad, gdje?
Drž’ se ženo toga što imaš i šuti!
Eventualno ako je po selu išao kakav prpošni poštar pa gdje-god zastao da se ugrije :). Ali taj opet ne bi mogao obadirati na sve seoske dame.
Danas, žena radi van kuće, putuje, izlazi, samostalna i samosvjesna te mnogo puta mora zažmiriti na sve prilike koje joj prolaze pred nosom, a poštara više ni ne doživljava :).
Tako da su onomad žene bile, silom prilika, mnogo vjernije.
Muškarac je možda i prije imao više prilika, jer nije bio vezan za kuću, ali što će isto jadan, gdje i koga, kad su sve žene bile u kućama.
A i zamislite samo, u to vrijeme, koliko umijeća je trebalo da bi se prišlo nekome!
Ma dobro, nekako priđeš, na maši ili sl, malo si porazgovarate, ali što dalje?
Kad ćete se vidjeti i hoćete li, tko to zna!
Nema – pošalji mi poruku, nazovi me,.već samo- ako bude sreće srest ćemo se, ako ne – ne.
A danas to ide otprilike ovako:
-zahtjev za prijateljstvom je poslan
– ona (on) prihvaća tvoje prijateljstvo
-obavezno lajkaš sve što ima na njenom ( njegovom) zidu
-idemo na chat?
-vidimo se u subotu?
-sex
-i to je to
A okus koji ostane nakon takvog brzopoteznog užitka,mhm, nisam sigurna da se svima sviđa.
Pitala sam, zašto?
Jedni kažu – ma hajde, jednom se živi, ta nisam od šećera da ću se potrošiti, ima me dosta za sve :).
Drugi pak – što ne zna, to je ne boli, a ja uživam.
Treći – fali mi ljubavi, nježnosti, sexa, nečega već…
Četvrti – zašto ne?
Ja kažem – ne, jer si obećao (obećala) da nećeš.
Svašta nam se dogodi u životu, ali samo zato što nismo uspjeli nečemu odoljeti, ne znači da je to u redu.
Da, ljudski je, ali nije u redu.
Ako smatramo da život treba proživjeti u svoj njegovoj raskoši i punini, u redu,živimo po svom.
Ako ne želimo propustiti ama baš ništa od onoga što pred nas život stavi, u redu, ne propuštajmo,
ali ne obećavajmo onda nikome vezanost i vjernost, jer čini mi se da su te vještine danas pomalo zamrle poput nekog starog zanata kojim se više nitko ne bavi.
I Bog je negdje rekao : “Ne kuni se!”
Ma da, znao je u startu što je stvorio.
D.T.
