Ovih dana su se iz poduljeg sna probudile neke hrvatske Udruge za ljudska prava (bez obaveza). Dosjetile su se primjene dvostrukih kriterija službene vlasti kada su u pitanju migranti. Jako ih je zaboljela situacija kakva to prava zaslužuju izbjeglice iz Ukrajine, a ne zaslužuju ilegalni migranti iz država Afrike, Bliskog istoka i Azije. U ovom slučaju Udrugama za ljudska prava (bez obaveza) svakako valja pojasniti određene detalje na koje su, onako brižni, malo zaboravili.
Izbjeglice iz Ukrajine potražile su spas iz ratom zahvaćene domovine na koju je nasrnula Rusija, jedna od vojno najjačih država svijeta. Pri tome spas od rata traže samo vojno nesposobni: djeca, žene i starci. S druge strane među ilegalnim migrantima nalazi se mnoštvo vojno sposobnih muškaraca. Osim toga, tko god je znao tri riječi engleskog jezika taj je u prvom izbjegličkom valu 2015. godine glumatao kako je doktor znanosti, ali su mu na žalost svi dokumenti ostali doma. Broj tih doktora se odjednom smanjio pa je i ta muljaža splasnula.
Dok svi iz Ukrajine imaju valjane dokumente, niti jedan ilegalni migrant ne posjeduje bilo kakav identifikacijski dokument. Budući na zapadu identifikacije ne vrijede po principu „majke mi“, obično se ustanovi kako je riječ o migrantskoj ekonomskoj sirotinji koju ne progone političke situacije već neimaština. Do danas nije poznato tko te ljude instruira da svjesno uništavaju svoja dokumenta.
Dok izbjeglice iz Ukrajine u države EU stižu organizirano, nesretni ilegalni migranti to čine bauljajući noću preko državnih granica država EU i regije. Da bi se dokazala navodna surovost hrvatske policije neki su talijanski novinari zatečeni u ilegalnom prijelazu tzv. zelene granice BiH, odnosno daleko od službenih ulaza u RH. Ako ilegalce negdje na proputovanju kroz Hrvatsku uhvati policija, svi kao u zboru izvikuju riječ „azil“. Već je dokazano da ih se onda smješta u Prihvatni centar za tražitelje azila u Ježevu gdje se malo okrijepe i odmore pa onda opet nastavljaju pokušavati ilegalne upade dalje na Zapad.
Različiti su i odnosi ovih dvaju skupina migranata prema državi u kojoj su zatečeni. Dok ukrajinska djeca vrlo rado kreću u osnovne i srednje škole država koje su ih prihvatile, uče latinično pismo i jezik, ilegalni migranti o tome niti ne razmišljaju. Neki su dušobrižnici kao razloge dvojakih tretmana spominjali vjeroispovijest. Ni tu nisu imali previše sreće jer su Ukrajinci pravoslavci, a ilegalci većinom muslimani. Onda nas Udruge za ljudska prava (bez obaveza) zatiru pitanjima o razlozima dvojakog tretmana tih ljudi.
M.S.
