U vremenu u kojem se ljubav često poistovjećuje s jakim osjećajem, neodoljivom privlačnošću ili unutarnjim nemirom, misli svetoga Franje Saleškoga i danas zvuče iznenađujuće jasno i suvremeno. Ovaj veliki duhovni učitelj nije gledao na ljubav kao na opasnost samu po sebi, nego je upozoravao na one njezine izobličene oblike koji čovjeka udaljuju od istine, mira i slobode srca.
Za svetoga Franju Saleškoga prava ljubav nikada ne vodi u tamu, prikrivanje i nemir. Ona ne traži od čovjeka da izgubi sebe, da pogazi savjest ili da u ime osjećaja opravdava ono što duboko u sebi zna da nije dobro. Upravo zato upozoravao je na neuredne privrženosti, na odnose koji u početku mogu djelovati snažno i neodoljivo, ali s vremenom zarobljavaju srce, mute razum i slabe unutarnju slobodu.
Njegova je misao jednostavna, ali snažna: nije svaka bliskost ljubav i nije svaka čežnja put prema dobru. Postoje osjećaji koji čovjeka uzdižu, čine ga plemenitijim, čišćim i mirnijim. No postoje i oni drugi, koji ga čine rastresenim, ovisnim, tjeskobnim i sklonim samozavaravanju. U takvim trenucima, govorio bi sveti Franjo Saleški, čovjek više ne vidi jasno. Srce počinje opravdavati ono što je jučer još jasno prepoznavalo kao pogrešno.
Možda će vas zanimati
Posebno je upozoravao na opasnost navezanosti koja se hrani tajnovitošću. Ono što je dobro ne boji se svjetla. Ono što je čisto ne traži skrivanje. Kad odnos počne živjeti od prikrivanja, unutarnje podijeljenosti i stalnog nemira, tada više nije riječ o ljubavi koja oslobađa, nego o vezi koja postupno zarobljuje. Ljubav koja dolazi od Boga ne uništava mir duše, nego ga produbljuje, čak i onda kada sa sobom nosi križ, čekanje ili žrtvu.
Sveti Franjo Saleški jednako je realno govorio i o napastima. Nije ih promatrao kao nešto neobično ni kao znak da je čovjek loš. Napasti su, učio je, dio ljudske i duhovne borbe. Nije grijeh biti kušan. Nije pad već to što čovjek osjeti privlačnost, slabost ili unutarnji nemir. Problem nastaje onda kada srce počne pristajati, kada se čovjek počne zadržavati u onome što ga odvaja od dobra i kada kušnja postane prostor nutarnjeg pristanka.
U tome je njegova duhovna mudrost bila osobito blaga. Nije savjetovao paniku, očaj ni grubo osuđivanje sebe. Pozivao je na budnost, poniznost i strpljenje. Čovjek ne pobjeđuje svaku napast snagom naglog otpora, nego često tihom vjernošću, molitvom, udaljavanjem od onoga što ga ranjava i povratkom unutarnjoj sabranosti. Neke se borbe ne dobivaju bukom, nego tišinom i ustrajnošću.
U svijetu u kojem se često veliča upravo ono što je nestalno, uzburkano i nepredvidivo, sveti Franjo Saleški vraća nas jednostavnoj istini: ljubav nije ono što pomućuje dušu, nego ono što je vodi prema miru. Nije ljubav ono zbog čega čovjek gubi dostojanstvo, san i nutarnju jasnoću. Ljubav je ono po čemu postaje istinitiji, slobodniji i sposobniji za dobro.
Zato njegove riječi i danas mogu biti svojevrsni ispit savjesti svakome tko se našao u vrtlogu osjećaja, privlačnosti ili emotivne zbunjenosti. Donosi li mi ova povezanost mir ili me izjeda? Vodi li me prema dobru ili me udaljava od mene samoga? Jača li u meni istinu ili me uči prikrivanju? To su pitanja na kojima se, i prema svetome Franji Saleškome, prepoznaje razlika između ljubavi i zamke.
Njegova poruka nije poruka straha od ljubavi, nego poziv na njezino pročišćenje. Srce nije stvoreno za ropstvo, nego za slobodu. A ljubav koja dolazi iz istine nikada ne traži da čovjek izgubi mir kako bi dokazao da osjeća.
