Danas, 25. travnja, kršćanski svijet slavi blagdan svetoga Marka, evanđelista čiji lik i djelo povezuju rane jeruzalemske kršćanske zajednice, rimske kateheze i afričku pustinju. Rođen u Isusovo vrijeme, Marko je postao autor najstarijeg zapisa o Kristovu životu, utemeljitelj Crkve u Aleksandriji te jedan od najprepoznatljivijih svetaca zahvaljujući svom simbolu – krilatom lavu koji utjelovljuje snagu uskrsnuća.
Život uz Krista i prva kršćanska zajednica
Sveti Marko, kojega novozavjetni spisi spominju i pod imenom Ivan Marko, potječe iz židovske obitelji koja je bila duboko povezana s Isusovim krugom. Smatra se da je upravo u kući njegove majke Marije u Jeruzalemu održana Posljednja večera, gdje je Marko iz neposredne blizine promatrao Isusa kako apostolima pere noge i uspostavlja Pashalnu žrtvu Novoga saveza. Zanimljiv je i detalj iz evanđelja koji opisuje mladića zaogrnutog plahtom koji prati uhićenog Isusa te, u trenutku kada ga pokušavaju uhvatiti, ostavlja plahtu i bježi. Mnogi bibličari u tom mladiću prepoznaju upravo samog Marka, koji na taj način diskretno potpisuje svoje svjedočanstvo.
Njegova obitelj ostala je utočištem za prve kršćane i nakon Isusova uzašašća. U Djelima apostolskim stoji zapisano kako se sveti Petar, nakon što je čudesno oslobođen okova, zaputio upravo u dom Markove majke. To svjedoči o središnjoj ulozi koju je Markovo okruženje imalo u formiranju prve crkve, pružajući sigurnost i prostor za molitvu prvim sljedbenicima nove vjere.
Služenje apostolskim prvacima i put pomirenja
Životni put svetoga Marka bio je tijesno isprepleten s dvojicom najvećih apostola, Petrom i Pavlom. Pod utjecajem svetoga Petra, koji ga je nazivao svojim sinom, Marko je prešao na kršćanstvo i služio mu kao tumač jer Petar nije vladao grčkim jezikom. Iako je pratio svetoga Pavla i svog rođaka Barnabu na prvom misijskom putovanju, došlo je do razmimoilaženja zbog kojeg Pavao u početku nije želio nastaviti suradnju s Markom. Ipak, tijekom Pavlovog prvog zatočeništva u Rimu oko 60. godine, njih dvojica su se pomirila, što je bio ključan trenutak za nastanak Markova evanđelja.
Prema predaji, upravo ga je Pavao potaknuo da zapiše Radosnu vijest. Marko je u Rimu na papirus stavio Petrove kateheze, prilagođavajući ih potrebama tamošnjih vjernika. Njegovo evanđelje odlikuje se jednostavnošću i neposrednošću, pisano stilom običnog čovjeka koji ne teži visokoj retorici, već ističe Isusovu ljudskost i postupno nas uvodi u tajnu njegova božanstva. To djelo, nastalo vjerojatno prije razorenja jeruzalemskog hrama 70. godine, postalo je temelj za kasnija evanđelja Mateja i Luke.
Mučeništvo u Aleksandriji i snaga krilatog lava
Nakon službe u Rimu, Marko se uputio u Aleksandriju, gdje je postao prvi biskup i utemeljitelj kršćanske zajednice u sjevernoj Africi. Njegovo propovijedanje izazvalo je otpor kod lokalnog stanovništva, što je kulminiralo nasilnim napadom dok je služio svetu misu. Neprijatelji su ga vezali oko vrata i vukli ulicama grada sve dok nije preminuo, 25. travnja 68. godine. Legenda kaže da je snažno nevrijeme spriječilo njegove ubojice da spale tijelo, pa su ga kršćani uspjeli dostojanstveno pokopati.
U umjetnosti se sveti Marko redovito prikazuje s krilatim lavom. Taj simbol izabran je jer Markovo evanđelje započinje glasom Ivana Krstitelja koji “viče u pustinji” poput lava, ali i zato što on snažno naglašava pobjedu nad smrću i snagu uskrsnuća. Upravo je lav, kao kralj životinja, smatran dostojnim simbolom koji prati pisca koji je svijetu prenio vijest o Kristovoj moći nad svakim zlom.
Od Venecije do hrvatskih katedrala
Sudbina Markovih ostataka ponovno je postala povijesna prekretnica u 9. stoljeću, kada su mletački trgovci njegove relikvije prenijeli iz Aleksandrije u Veneciju. Tamo je podignuta veličanstvena bazilika sv. Marka, a on je postao zaštitnik Mletačke Republike. Zanimljivo je da se Marko časti i kao zaštitnik zidara, što potječe od legende o radniku koji je prilikom gradnje katedrale pao sa skele, ali je ostao neozlijeđen zahvaljujući zagovoru ovoga sveca.
Štovanje svetoga Marka duboko je ukorijenjeno i u hrvatskom narodu. Njemu su posvećene prekrasne katedrale u Korčuli i Makarskoj, no najpoznatiji simbol svakako je starodrevna crkva svetog Marka na zagrebačkom Gornjem gradu. Sa svojim prepoznatljivim šarenim krovom na kojem se nalaze grbovi Hrvatske, Dalmacije, Slavonije i grada Zagreba, ova crkva nije samo vjersko središte, već i simbol povijesnih zbivanja i identiteta naroda koji stoljećima pod Markovim zagovorom traži mir i pravdu.
Imate važnu priču, fotografiju ili video? Javite nam se na [email protected]
