Hrvatska financijska slika u proljeće 2026. godine otkriva duboki jaz unutar sustava ovrha i blokada. Iako se u javnosti često barata pogrešnim podacima o dugu koji premašuje četiri milijarde eura, službene brojke Financijske agencije potvrđuju da je stvarni iznos duga građana trenutačno oko tri milijarde eura. To je značajan pad u odnosu na 2017. godinu, kada je dug iznosio šest milijardi, no stručnjaci upozoravaju na blagi rast od tri cijela osam posto u proteklih godinu dana, što ukazuje na novu dinamiku zaduživanja.
Podaci koje iznosi članica Uprave FINA-e, Vinka Ilak, stubokom mijenjaju percepciju o tome tko su zapravo blokirani građani u Hrvatskoj. Nevjerojatan je podatak da svega tisuću četiristo sedamdeset i tri osobe, što čini tek nula cijela sedam posto od ukupnog broja blokiranih, duguje čak milijardu i šesto milijuna eura. Ta malobrojna skupina drži više od pedeset jedan posto ukupnog duga države, dok preostalih sto devedeset šest tisuća građana dijeli drugu polovicu financijskog tereta. Najveći pojedinačni dug pripada umirovljeniku koji duguje čak sto osamnaest milijuna eura, no Ilak pojašnjava kako se tu uglavnom radi o bivšim poduzetnicima koji su osobnom imovinom jamčili za poslovne obveze, a ne o klasičnom potrošačkom zaduženju.
Igor Škrgatić, predsjednik udruge Padobran, upozorava da službena statistika ne prikazuje cijeli razmjer problema jer se mnogi građani nalaze u stanju prezaduženosti bez formalne blokade računa. Problem su i takozvane neaktivne ovrhe koje se privremeno obustavljaju nakon razdoblja bez uspješne naplate, ali dugovi ne nestaju već ostaju u sustavu kao stalna prijetnja. Često se događa da vjerovnici ponovno pokrenu postupak čim se račun odblokira, što stvara začarani krug iz kojeg je bez sustavne konsolidacije nemoguće izaći, a udruga Padobran svakodnevno se susreće s ljudima kojima su životne okolnosti, a ne neodgovornost, uzrokovale financijski slom.
Možda će vas zanimati
Dosadašnji pokušaji rješavanja problema kroz institut jednostavnog stečaja potrošača pokazali su se tek djelomično uspješnima. Iako je provedeno oko pedeset pet tisuća takvih postupaka za manje dugove, statistika neumoljivo pokazuje da je gotovo polovica tih građana u nekom trenutku ponovno završila u blokadi. Vinka Ilak ističe kako je to tek privremeno rješenje koje briše samo dio obveza, dok jedino redovni stečaj potrošača nudi potpuni izlaz. Ipak, građani zaziru od te opcije jer ona zahtijeva aktivno sudjelovanje u sudskom postupku, prikupljanje opsežne dokumentacije i, što je najvažnije, nosi rizik gubitka nekretnine, zbog čega se godišnje bilježi tek dvoznamenkasti broj takvih predmeta.
Financijska stvarnost većine blokiranih znatno je drukčija od onih s višemilijunskim iznosima. Dok prosječni dug iznosi oko sedam tisuća eura, medijalni dug od dvije tisuće dvjesto trideset devet eura jasnije pokazuje da polovica građana duguje manje od tog iznosa. Škrgatić naglašava kako je taj iznos u današnjim uvjetima inflacije i rasta cijena energenata dovoljan da stabilnu obitelj gurne u siromaštvo.
Najveći vjerovnici i dalje su banke i financijski sektor, dok se blokade najčešće aktiviraju zbog potraživanja telekomunikacijskih tvrtki. Hrvatska ostaje specifična u europskim okvirima zbog svog centraliziranog sustava koji precizno bilježi svaki dug, ali sustavu i dalje nedostaje rješenje koje bi dugoročno spriječilo ponovni ulazak građana u dužničko ropstvo.
