„Nije život ako ga ne živiš“ naziv je Otočanina Berislava Kostelca, ili kako stoji u naslovu „ Zb(i)rka Berryja Costella“. Ovaj vjeroučitelj, roker, bajker i humanitarac oduvijek je imao istančan ukus za svijet oko sebe, što je sada pretočio i poeziju. Recenziju zbirke načinila je Kristina Varda.
-Zanimljivo naslovljena zbirka zasigurno nas ne upućuje na nešto dovoljno konkretno, no ciklusi koji u njoj čekaju uvode čitatelja u poseban doživljaj vremena i prostora u kojem autor živi i stvara. On svojom „zbrkom“ i „slikovnim“ postavom mnogih pjesama dočarava znatiželju u vlastitom poimanju tema i motiva koje nam donosi.
Pseudonimska dosjetka kao da upućuje na nestašne stihove poput nemirna duha i života jednoga i brojnih nagrada i uspjelih skladbi drugoga genija rock’n’rolla. U nekim Berinim pjesmama očit je utjecaj domaćih npr. novovalovskih glazbenika.
Zb(i)rka Chucka Berryja prepuna je slika, simbolika, metafore, zanimljivih paralela, svjetla i mraka, a sve prožima dojmljiv ugođaj zavičaja.
Prvi ciklus „Gumeno srce“ stavlja pred nas motive više tamne nego svijetle: djeve su gumena srca, patuljci izgubljeni, um pomračen, ulice puste, ženino lice razbijeno, leševi uspravni, ljudi bez svojstava, a ognjišta hladna… No ipak kraj ciklusa donosi svjetlo i optimizam – „tiho dolazi proljeće novo“ koje je „zagrijalo dušu radošću beskrajnom“. Neke su pjesme šimićevske (San – „Sanjao sam svoju smrt“), neke iznenađuju povremenom svježom rimom (Smrt Jadranskog mora), neke su zasićene nepoetskim riječima (Čovjek bez svojstava, Smisao procesa), neke donose intertekstualne paralele ne baš bliske današnjim mladim čitateljima (Dr. Jekyll i Mister Hyde), a sve upotpunjuju oksimoroni (Hladnoća vatre) i pleonazmi (leševi mrtvaca).
Drugi ciklus „Koja je ta“ možemo slobodno odrediti kao ljubavni, ali ljubav koju autor donosi ostaje na razini želje, čežnje, unutarnjosti. I ovdje prevladavaju tamni tonovi, čak i u pjesmama svijetlih naslova (Anđeo). Ujednačenost tematike u ciklusu oprečna je stvaralačkim postupcima: neke su pjesme poput krokija, sličice (Baš kao ti), negdje dominiraju uporna anaforična ponavljanja i nagomilana rima (Šutnja), neke pjesme izgledaju poput namjernih pjesničkih pokušaja (Trebam te), a negdje grafostilistika kao da opravdava motive iz područja graditeljstva (Milost). Pjesma Dva labuda neodoljivo podsjeća na narodnu, usmenu književnost, a ciklus je naglašen uspjelim akrostihom (Viktorija).
U ciklusu „Lyrics ludens“ autor se poigrava intermedijalnošću s okusom djetinjstva (Cicibe, Krezavac), miješanjem zavičajnosti i rap izričaja
(Rural rap), usmenoknjiževnim stihovima (Vlaški đava) ili, jednostavno, značenjem riječi (Kralj lože), gdje se „loža“ iz naslova pretvara u neku drugu, žargonsku ložu.
Domoljubni ciklus „Pars patriae“ donosi personificiranu Gacku kao nepresušno vrelo inspiracije te u crveno i crno obojanu Liku. Jedina čakavska pjesma u cijeloj zbirci Vapor i ja ustvari je dijalog bez odgovorā, geografski malo pomaknut izvan okvira, no još uvijek u suvremenoj teritorijalnoj jedinici. Lokalni senjski čakavski govor unosi dodatnu svježinu u Berinu „zbrku“.
U djetinjstvo vraća nas posljednji ciklus „Pjesme malog Berice“. Uglavnom kratke, slikovite, vesele i vrlo efektne pjesme donose dječje zahvale (Hvala ti, Bože), muke (Knjižna glista) i zanimljiva demografska promišljanja (Gacka, rijeka života). Dječji strah u pjesmi ujednačena stiha donosi formom tradicionalna pjesma Grom, Franje Kostelca, autorova oca, koja je ovdje očito s razlogom.
Zanimljivu Berinu zbirku možemo iščitavati ponovo i ponovo jer svakim novim vraćanjem uranjamo do neke dublje razine i pronalazimo neke nove, dodatne, bogatije trenutke. Svakako je autor pokazao vještinu izmicanja banalnostima i monotoniji te stoga ovoj zbirci – ili zbrci, ako baš želite – želim sritno porinuće, a autoru dugu i plodnu lirsku plovidbu, napisala je Varda.
L. O.
