Neki odnosi od početka ne donose mir, ali nas ipak snažno privlače. Osoba nas zbunjuje, umara, povremeno povrijedi, udaljava se pa se vraća, daje malo pažnje pa opet nestane. Iako dio nas zna da takav odnos nije dobar, drugi dio i dalje traži poruku, objašnjenje, potvrdu ili novu priliku.
Upravo zato mnogi godinama ponavljaju isti obrazac. Ne privlači ih nužno osoba koja im donosi sigurnost, nego osoba koja pokreće poznat emocionalni nemir. Psiholozi često ističu da nas ne privlači uvijek ono što je zdravo, nego ono što nam je poznato. Ako je netko tijekom života naučio da ljubav dolazi uz čekanje, dokazivanje, nesigurnost ili strah od gubitka, miran odnos u početku mu može djelovati čudno, pa čak i dosadno.
Emocionalno iscrpljujući ljudi često pokreću snažan osjećaj uzbuđenja. Jedan dan su topli, drugi dan hladni. Jednom daju pažnju, drugi put se povuku. Takva nepredvidivost može stvoriti snažnu vezanost jer mozak počinje čekati “nagradu” u obliku poruke, pogleda, nježnosti ili kratkog trenutka bliskosti. Što je ta nagrada rjeđa, to može djelovati vrednije.
Zato osoba koja nas iscrpljuje ponekad djeluje privlačnije od osobe koja je stabilna. Stabilnost ne stvara isti emocionalni udar. Nema drame, nema stalnog pitanja što će se dogoditi, nema potrebe da osvajamo nečiju pažnju iznova. No upravo u tome je zamka. Mir često zamijenimo za nedostatak kemije, a nemir za ljubav.
Veliku ulogu ima i potreba za potvrdom. Kada nas privlači netko tko je emocionalno nedostupan, često ne želimo samo tu osobu. Želimo dokaz da smo dovoljno vrijedni da se zbog nas promijeni. Želimo biti iznimka. Želimo da baš nama pruži ono što drugima nije mogao ili nije htio. U takvom odnosu više se ne borimo samo za ljubav, nego i za vlastiti osjećaj vrijednosti.
Problem je u tome što se iscrpljujući odnosi rijetko doživljavaju kao iscrpljujući dok smo u njima. Često ih tumačimo kao duboke, sudbinske ili posebne. Što više boli, to nam se ponekad čini da više znači. Ali intenzitet nije isto što i bliskost. Netko može snažno pokrenuti emocije, a da pritom nije sposoban pružiti sigurnost, poštovanje i mir.
Ljudi se često vežu i za potencijal, a ne za stvarnost. Ne zaljube se samo u ono što osoba jest, nego u ono što bi mogla biti. U rijetke dobre trenutke, u obećanja, u zamišljenu verziju odnosa. Tada se ignorira ono što se stalno ponavlja: umor, tjeskoba, čekanje, sumnja i osjećaj da nikad nismo potpuno mirni.
Takvi obrasci ne znače da je netko slab ili naivan. Najčešće znače da nosi naučen način vezivanja, potrebu za rješavanjem starih rana ili duboku naviku traženja ljubavi tamo gdje je nema dovoljno. Mozak pokušava dovršiti poznatu priču, čak i kada ta priča ponovno boli.
Prvi korak prema izlasku iz takvog obrasca nije mržnja prema osobi koja nas iscrpljuje, nego iskreno pitanje: kako se osjećam u ovom odnosu većinu vremena? Ne kako se osjećam u najboljim trenucima, nego kako se osjećam između njih. Jesam li miran ili stalno čekam? Osjećam li se viđeno ili se dokazujem? Rastem li u tom odnosu ili se polako gubim?
Zdrava privlačnost ne mora biti hladna ni dosadna. Ona može biti snažna, ali ne bi trebala stalno rušiti unutarnji mir. Ljubav ne bi trebala tražiti da stalno pogađamo, čekamo i popravljamo ono što druga osoba ne želi vidjeti.
Ponekad nas najviše ne iscrpljuje druga osoba, nego nada da će se jednoga dana pretvoriti u ono što nam je potrebno. A trenutak u kojem to prepoznamo često je početak izlaska iz obrasca koji se ponavljao godinama.
Imate važnu priču, fotografiju ili video? Javite nam se na [email protected]
