U jutarnjim satima 30. kolovoza 1991. godine, u 01,14 sati rat je za Gospić, njegove građane i branitelje postao surova zbilja. Mjesecima uoči ovog minobacačkog napada znalo se kako su građani srpske nacionalnosti nakon svršetka radnog vremena hitali na poligon JNA Vedrine pored Metka, vježbali ciljanje, rukovanje naoružanjem i opremom, a zamišljeni ciljevi bili su njihove radne kolege, susjedi i poznanici. Vrhunac toga licemjerja bio je napuštanje Gospića nekoliko dana uoči napada. Ti odlasci pravdali su se godišnjim odmorima ili odlascima „svojima na selo“.
Gospićki su dragovoljci prozreli ove planove i onako slabo naoružani pomno pazili tko im se vrzma oko utvrđenih položaja. Ono malo oružja koje je tadašnji državni vrh proslijedio u Gospić, ovamo su proslijedila braća Šimić i nekolicina gospićkih domoljuba. Kako bi u ono vrijeme podigao moral građana Pajo Šimić je jednom zgodom na Trg Stjepana Radića dovukao top. Jedini problem bio je u tome što taj top nije imao nišanske sprave, ali neprijatelj to tada nije znao.
Nakon prvog napada na Gospić neprijatelj je nastavio s gotovo svakodnevnim granatiranjima, pravdajući to tobožnjom činjenicom kako tzv. Krajišnici gađaju isključivo vojne i strateške ciljeve. Takvi su ciljevi bili bolnica Gospić, gradsko groblje, zgrade osnovne škole i Gimnazije, sakralni objekti, stambene zgrade…
Prema informacijama Srpskog radio Knina Gospić je pao točno 13 puta. Na sreću grada-heroja, zahvaljujući nadljudskim naporima i hrabrosti branitelja to se nikada nije dogodilo.
L. O.
fotografijama.
M. S.
