20. obljetnica Medačkog džepa

7
LO
LO
LO

GOSPIĆ – Pola tisućljeća  dijeli Krbavsku bitku i  vojno-redarstvenu operaciju „Medački džep“. Obje su se odigrale 9. rujna. Prva 1493., a druga 1993. godine. U prvoj je hrvatska vojska poražena u bitci s Turcima kada je izginulo preko  10 tisuća branitelja. Dosezi ovoga poraza osjećat će se stoljećima poslije. „Medački džep“ je u mnogome donio  smanjeni intenzitet topničkih napada četnika na Gospić i okolna naselja. Svakodnevne provokacije duž crte razdvajanja i  topničke kanonade nakon 9. rujna 1993. znatno su smanjene. Prema svjedočenju tadašnjih stanovnika ovog dijela okupacijske Krajine akcija „Maslenica“ bila je tek naznaka da se Hrvatska neće miriti s okupacijom četvrtine svojega državnog  teritorija, dok je „Medački džep“ pokazao kako  Titova doktrina  o „opšte narodnoj odbrani (ovdje čitaj: okupaciji) nema uporišta, niti u vojnom, niti u bilo kojem drugom smislu.

Sve je krenulo topničkom pripremom  Domobranske pukovnije Gospić,  9. gardijske brigade „Vukovi“ i 111. Domobranske pukovnije iz Rijeke. Suprotno tvrdnjama tadašnjeg radija i TV Knin, kao i srbijanskim medijima, ciljevi ove topničke pripreme bili su rovovi i logistika Martićeve soldateske. Kako se onda dogodilo da je nekoliko raketa i topničkih granata pogodilo neke kuće po Divoselu i Čitluku? Pa upravo zbog spomenute sulude ideje maršala Tita pretočene u planove bivšeg komandnog vrha JNA  po kojima će se u svakom budućem ratu svaka baka suprotstaviti neprijatelju. TV-gledatelji su ’70.-ih godina na dalje bili maltretirani reportažama o manevrima „crvenih“ i „plavih“. Mlađi čitatelji se ne mogu sjećati  burleski po kojima „plavi“ dođu u neko selo, a baka od 80 i kusur godina im kaže kako se kupe odatle jer „neprijatelj  neće piti vode s  moga bunara“.

U ovoj je operaciji poginulo 6 hrvatskih branitelja, 53 ih je ranjeno. Mnogi od njih ostali su trajni invalidi. S druge strane poginuo je 71 pripadnik Martićeve para-vojske. U popisima UNPROFOR-a našlo se i 29 ubijenih civila. U civile su ubrojeni i starini muškarci čija su se imena našla u  neprijateljskoj  evidenciji gdje je ostalo upisano tko je zadužio kakvu vrstu naoružanja, streljivo, bombe, opremu… Na popisu  civila je i  Danica Obradović, starica koja se pred kamerama TV-Knina hvalila kako je prije rata razoružala dvojicu ustaša i otpremila ih u zatvor. Riječ je o dvojici šumskih radnika koje Danica  u šum zatekla naoružane turpijama za oštrenje motornih pila. Od tada se tim nesretnicima gubi svaki trag. Baba Danica je također bila civil, sa teškom strojnicom „Browning“ kalibra 12.7 mm i minobacačem 82 mm kojega je „ od milja“ zvala-Čedica. Pojedinačnih zločina je bilo i u Medačkom džepu, ali na sreću u znatnom manjem obimu nego li se  već  godinama želi dokazati. Uostalom, da je ta operacija trebala utrti sve živo kako su onda dogodilo da je  desetke starijih i nemoćnih ljudi hrvatska vojska odvela u Gospić? Nahranili su ih i napojili jer su po nekoliko dana tumarali šumom. Njihovi su ih „zaboravili“ u općoj bježaniji. Međunarodni Crveni križ te je ljude otpremio u gradove prema njihovoj želji. Kako objasniti i 20-ak uhićenih četnika koji su nekoliko dana nakon uhićenja razmijenjeni? Srbijanski su mediji akciju „Medački džep“ u početku krstili izmišljotinom koja je trebala  isticati hrvatsku genocidnost. Tu su operaciju zvali „Spaljena zemlja“.

Francuske i kanadske postrojbe smještene unutar toga prostora također su „dale rodu glas“. Kanađani su u lažima išli toliko daleko da su izmislili oružani sukob sa hrvatskim snagama. Za 40-ak ubijenih „ustaša“ čak su dobili i odličja po povratku  u domovinu!!!O toj nepostojećoj borbi napisana je i knjiga! U zapovjednom stožeru  četnika u Čitluku pronađena je hrpa dokumenata. Pripadnici UNPROFOR-a bili su očarani „vekovnom borbom za slobodu golorukog srpskog naroda“. Skupa su okretali janjce, pili i bančili, igrali nogomet, a iz Gospića su im uredno švercali sve što je bilo naručeno. U rovovima i zemunicama četnika hrvatske su snage pronalazile strane konzerve i ostale namirnice, baterije, čak i bodljikavu žicu „Made in France“. Toliko o tampon-zonama i neutralnosti UNPROFOR-a.

Iako nitko od hrvatskih vojnika i policajaca  nikada nije dobio pismenu ili usmenu zapovijed o likvidacijama zarobljenika, ceh je na koncu platio general Mirko Norac i to po zapovjednoj liniji. Odrobijao je svoje, ali se s puno gorčine uljudno zahvaljuje  pozivima za sve ratne obljetnice koje se organiziraju na nekadašnjoj ličkoj bojišnici. Nositelj operacije  u zapovjednom smislu bio je načelnik Glavnog stožera OSRH general  Janko Bobetko. Za njega je već bila pripremljena optužnica, ali je general svega nekoliko dana uoči planiranog uhićenja spokojno umro. Tako smo umjesto heroja iz Medačkom džepu dobili uznike, hrpu sumnjivaca  i časnike koji su zamalo završili u zatvorima. Kao i u svakom ratu ništa nije crno niti bijelo. Ima i nijansi, ali su neki od mjerodavnih  hrvatskih  institucija ostali daltonisti. U silnoj želji da se dokažemo  svijetu kao pravedno društvo prema nekim zaslužnim ljudima ponijeli smo se potpuno nepravedno. Dakako da svatko treba odgovarati za svoje postupke, ali generaliziranje negativaca nema uporišta niti u pravnom, a još manje u logičkom smislu. Ah, da ne zaboravim: sukobi u Medačkom džepu vodili su se s pravim, ubojitim naoružanjem. Puške i pištolji na vodu tamo se nisu mogli vidjeti. Tako je propisala „doktrina o opštenarodnoj odbrani“  koncentrirana u babi Danici, ubijenom civilu iz Medačkog džepa.

Čast i slava poginulim hrvatskim braniteljima, duboki naklon i zahvalnost svim ranjenim dečkima. Susrećemo se u gradu, ali pripovijedamo o svemu i svačemu. O ratu najmanje iako je generalno gledano  bio obramben i iznad svega pošten. „Medački džep“ nije niti danas uputno spominjati. Portal Lika Online se suprotstavlja takvim šablonima. S najboljom namjerom i uvjerenjem da se ta operacija morala dogoditi.

M. S.