Gospić je jutros doživio prizor kakav se u jesenja jutra često viđa. Gusta magla prekrila je dolinu poput bijelog mora i utišala ulice, kuće i krovove grada. Samo su vrhovi Ošte, nedaleko grada, i daleki Velebit probijali taj miran zastor, stojeći poput nijemih stražara iznad tišine.
Dok se sunce probijalo kroz jesenski veo, grad je izgledao kao da pripada nekoj drugoj priči. Iz zraka, cijelo područje pretvorilo se u pejzaž sna. More od magle, otoci od brda, tišina koja diše.
U parkovima je paukova mreža, ovijena rosom, svjetlucala poput srebrne čipke. Drveće u zlatnim i bakrenim tonovima stajalo je nepomično, kao da osluškuje jutro. Na rijeci Novčici, patke su klizile kroz izmaglicu i ispisivale krugove po vodi.
Takva jutra podsjećaju da Lika, i kada šuti, govori. U jednostavnosti pejzaža i u tihom svitanju skriva se snaga kraja koji živi u skladu s prirodom. Gospić je nakratko nestao, samo da bi se ponovno pojavio tiši, dublji i još ljepši.
L.O./Foto: Nikola Mraović
Imate važnu priču, fotografiju ili video? Javite nam se na [email protected]
