Lako je danas vikati. Lako je ispod svake objave napisati “koje jeseni”, “tko će to platiti”, “opet lažu”, “sve je predstava”. Lako je, iz topline dnevnog boravka, jednim komentarom presuditi svima koji danas pokušavaju riješiti problem koji nije nastao jučer, niti ga je jučer netko dovezao u Liku.
Ali Rim nije izgrađen za jednu noć. Neće se, nažalost, ni tisuće tona otpada iz Gospića ukloniti preko noći.
To nije vrećica smeća ispred kuće koju netko treba pokupiti kamionom Čistoće. To je ozbiljan ekološki, pravni, financijski i sigurnosni problem. Problem s opasnim otpadom, javnom nabavom, dozvolama, laboratorijskim analizama, izvođačima, državnim tijelima, inspekcijama, policijom, DORH-om i međunarodnom suradnjom. Tko misli da se takva stvar može riješiti tako da netko ujutro dođe, upali bager i do večeri sve nestane, taj ili ne razumije sustav ili se pravi da ga ne razumije.
Možda će vas zanimati
I zato se treba pitati nešto drugo. Zašto se najglasniji među građanima danas ne bune jednako glasno protiv onih koji su Šinceka i njegove poslove sa smećem doveli u Liku? Zašto se ne pita tko je otvorio vrata takvim “investitorima”? Tko im je omogućio prostor, utjecaj, logistiku, tišinu, prolaz, političku ili društvenu zaštitu? Zašto se uvijek najlakše udara po onima koji danas moraju čistiti nered, a puno se tiše govori o onima u čije je vrijeme taj nered nastao?
Ljudi moraju znati da postoje službe koje rade svoj posao. Postoje tijela progona. Postoji policija. Postoje istrage koje se ne vode preko Facebook komentara. Postoji suradnja s drugim državama. Postoje ljudi koji pokušavaju doći do velikih riba, a ne samo do onih koji su fizički dovezli kamion ili potpisali neki papir. Tajnost istrage nije zavjera protiv javnosti. Ona je normalan dio ozbiljnog postupka, osobito kada se pokušava raspetljati šira mreža odgovornosti.
Naravno da javnost ima pravo znati. Naravno da građani imaju pravo biti ljuti. I autor ovoga teksta je ljut. Ljut sam prije svega na “intelektualce” koji su nam u Liku doveli takve “investitore”. Ljut sam na one koji su dopustili da se naš kraj pretvara u odlagalište tuđeg nemara, tuđeg profita i tuđe bahatosti. Ljut sam na sve koji su šutjeli dok je trebalo govoriti. Ljut sam na sve koji su znali više nego što su rekli.
Ljut sam i zbog najavljene tvornice litija nedaleko od rijeke Like. Možemo se mi danas staviti na trepavice, pisati statuse i ponavljati da to ne želimo, ali ako taj projekt dobije sve potrebne papire, dozvole i suglasnosti, a čini se da hoće, bit će ga nemoguće zaustaviti. Zato se takve bitke ne vode tek onda kada bageri dođu pred vrata, nego mnogo ranije, onda kada se takvi investitori prvi put dovedu u naš kraj, kada se s njima razgovara, kada im se otvaraju vrata i kada ih se predstavlja kao razvojnu priliku.
I zato treba postaviti pitanje: što ste, gospodo, šutjeli dok smo o tome pisali? Gdje ste bili kad smo upozoravali i kada su nam prijetili tužbama? Gdje su tada bili veliki zaštitnici Like i Gospića?
Ljut sam i zbog optičkog interneta koji će građane Gospića, po svemu sudeći, baciti u novo malo dužničko ropstvo. Ljut sam jer se u ovom gradu prečesto važne odluke dočekuju tek onda kada račun dođe građanima na naplatu.
Još tema koje vrijedi pročitati
Ljut sam i zbog novih cijena vode. Ljut sam jer će ih ponovno osjetiti građani, kućanstva i obitelji koje ionako sve teže podnose rast troškova. Ali ako ćemo biti pošteni, ni enormni gubici vode, koji se prema dostupnim informacijama kreću oko 90 posto zbog starih, dotrajalih i popucalih cjevovoda, nisu nastali preko noći. Nisu nastali jučer, niti u zadnjih nekoliko godina. To je račun dugogodišnjeg neulaganja, krpanja sustava, odgađanja odluka i prebacivanja odgovornosti koji sada, kao i mnogo puta do sada, dolazi građanima na naplatu.
Ljut sam jer se godinama stvarao sustav u kojem se odgovornost prebacuje, a posljedice ostaju ljudima.
I zanimljivo, kroz mnoge od tih priča provlače se isti obrasci, iste metode, ista potreba da se netko samoproglasi spasiteljem Gospića, a iza sebe ostavi probleme koje netko drugi mora rješavati. Građani imaju pravo voljeti ili ne voljeti Ernesta Petryja. Imaju pravo voljeti i ne voljeti i Darka Milinovića. Imaju pravo kritizirati i župana i gradonačelnika. To je demokracija. Ali ako ćemo biti pošteni, onda treba reći i ovo: očigledno je da se u ovom trenutku problem otpada pokušava rješavati, da se pokušava utjecati i na priču oko litija, te da gradska kasa nije u stanju u kojem se mogu preko noći popravljati sve tuđe pogreške.
Zato treba biti pošten i prema ministrici Mariji Vučković. Može se netko politički slagati ili ne slagati s njom, ali činjenica je da vrlo često dolazi u Liku i da ne bježi od teških tema. Treba odati priznanje i čelniku Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost Luki Balenu, kao i desecima ljudi koji svakodnevno, daleko od kamera i komentara, rade na dokumentaciji, postupcima, analizama, natječajima i rješenjima. To nije spektakularno. To nije viralno. Ali bez toga nema sanacije.
Sanacija otpada u Gospiću, prema procjenama, u konačnici će koštati oko 20 milijuna eura. Taj novac neće osigurati najglasniji komentatori iz toplih dnevnih boravaka, niti će ga skupiti oni koji danas s lakoćom vrijeđaju sve koji pokušavaju pomaknuti stvar s mrtve točke. Da nije države i Vlade Republike Hrvatske, koja bi trebala podmiriti 90 posto troškova sanacije, taj bi otpad vrlo vjerojatno još dugo ostao u Gospiću. I treba biti pošten: država nije izvorni obveznik sanacije, nego je to jedinica lokalne samouprave. Zato je pomalo apsurdno da se na pokušaj rješavanja problema ne odgovara barem minimumom priznanja, nego podsmijehom, sumnjom i pljuvanjem po svemu.
Nije problem postaviti pitanje kada će otpad biti uklonjen. Problem je kada se svaka najava unaprijed proglasi laži, a da se pritom ne želi razumjeti kako sustav funkcionira. Problem je kada se traži rezultat odmah, ali se godinama šutjelo dok su se stvarali uvjeti za katastrofu. Problem je kada se bijes usmjerava samo prema onima koji su danas pred kamerama, a ne prema onima koji su jučer otvarali vrata.
Da, sanacija mora početi što prije. Da, građani imaju pravo tražiti jasne rokove. Da, javnost mora biti obaviještena o svakoj fazi. Ali isto tako treba reći da se opasni otpad ne uklanja parolama. Ne uklanja se uvredama u komentarima. Ne uklanja se političkim navijanjem. Uklanja se postupkom, novcem, znanjem, odgovornošću i institucijama.
Ako želimo pravu istinu, onda ne smijemo tražiti samo datum početka sanacije. Moramo tražiti i imena onih koji su omogućili da se Lika uopće nađe u ovoj situaciji. Moramo tražiti odgovornost onih koji su ovaj prostor gledali kao priliku za tuđi posao, a ne kao dom ljudi koji ovdje žive.
Jer nije najveće pitanje hoće li smeće otići na jesen. Najveće je pitanje kako smo dopustili da uopće dođe.
1,7 milijuna posjeta.
Imate važnu priču, fotografiju ili video? Javite nam se na
[email protected]
