Energetska tržišta trenutačno proživljavaju najnestabilnije razdoblje u posljednjih nekoliko desetljeća, a globalna neizvjesnost dodatno je eskalirala nakon američko-izraelskih napada na Iran krajem veljače 2026. godine. U središtu pozornosti nalazi se prijetnja iranskog Korpusa islamske revolucionarne garde (IRGC) o podizanju cijene nafte na nevjerojatnih 200 dolara po barelu. Iako takve izjave u javnosti često zvuče kao dio psihološkog rata, detaljna analiza tržišnih temelja i geopolitičke situacije sugerira da bi se svijet doista mogao suočiti s energetskim „superšokom“ koji bi iz temelja potresao globalno gospodarstvo.
Hormuški tjesnac kao poluga iranske „energetske ucjene“
Glavni instrument iranske strategije je kontrola nad Hormuškim tjesnacom, ključnom pomorskom točkom kroz koju prolazi gotovo 20 posto ukupne svjetske nafte i ukapljenog prirodnog plina (LNG). Teheran je očito usvojio doktrinu energetske ucjene kojom nastoji prisiliti međunarodnu zajednicu na pritisak prema SAD-u i Izraelu kako bi se obustavile vojne operacije. Napadi na tankere neutralnih zemalja, poput onih pod zastavama Japana ili Tajlanda, jasno signaliziraju da Iran ne planira jamčiti sigurnost pomorske trgovine sve dok se sukobi na njegovu tlu nastavljaju. Ovakva potpuna fizička blokada tranzita predstavlja znatno veći rizik od uobičajenih tržišnih poremećaja jer izravno reže opskrbu ključnim energentima.
Povijesne lekcije i realna vrijednost barela kroz inflaciju
Iako se iznos od 200 dolara čini astronomskim, povijesni podaci stavljaju tu brojku u vrlo realan kontekst. Najviša nominalna cijena nafte ikada zabilježena bila je 147 dolara tijekom 2008. godine, no kada se taj iznos prilagodi inflaciji iz 2026. godine, on zapravo predstavlja vrijednost od otprilike 211 dolara po barelu. Slična je situacija i s naftnim šokom iz 1980. godine, kada je cijena od tadašnjih 39,50 dolara u današnjim uvjetima jednaka iznosu od oko 160 dolara. Iz toga proizlazi da bi cijena od 200 dolara u sadašnjim okolnostima zapravo bila ponavljanje ekstremnih uvjeta iz prošlosti, ali uz dodatni teret nesigurnosti koji donosi suvremeni sukob u Perzijskom zaljevu.
Ograničen domet strateških rezervi i opasnost od recesije
Međunarodna agencija za energiju (IEA) pokušava stabilizirati tržišta koordiniranim oslobađanjem strateških rezervi, no ti napori za sada imaju tek ograničen učinak. Sjedinjene Američke Države planiraju u sustav pustiti 172 milijuna barela kroz iduća četiri mjeseca, što iznosi oko 1,4 milijuna barela dnevno, no analitičari upozoravaju da to može pružiti samo kratkotrajni predah. Ako blokada Hormuškog tjesnaca potraje, dodatni bareli iz rezervi neće moći nadomjestiti goleme količine koje nedostaju s Bliskog istoka. Prema procjenama stručnjaka iz Oxford Economicsa, prag od 140 dolara po barelu predstavlja kritičnu točku nakon koje globalno gospodarstvo ulazi u recesiju, uz predviđeni pad svjetskog BDP-a od 0,7 posto do kraja godine.
Neizvjesna budućnost i preusmjeravanje globalnih flota
Trenutačna kriza dodatno je produbljena odlukama osiguravateljskih kuća koje otkazuju pokrića za ratne rizike, što je prisililo brodarske tvrtke na masovno preusmjeravanje svojih flota. Dulji transportni putovi oko Afrike dodatno podižu troškove i usporavaju isporuke, čime se stvara začarani krug rasta cijena. Budući da se stišavanje sukoba u Perzijskom zaljevu još ne nazire, tržišta ostaju u stanju visoke pripravnosti. Jedini faktor koji može osigurati silazni trend cijena jest normalizacija tranzita kroz Hormuški tjesnac, no u trenutačnoj konstelaciji snaga, cijena od 200 dolara sve se manje čini kao pusta prijetnja, a sve više kao neizbježna realnost novog energetskog poretka.
