Mnogi su barem jednom imali neugodan osjećaj da ih mobitel “sluša”. Spomenete u razgovoru putovanje, tenisice, novi automobil ili neki proizvod, a ubrzo se baš takvi oglasi pojave na društvenim mrežama ili internetskim stranicama. Iako se takav dojam čini gotovo nemogućim za objasniti, istraživanja zasad ne potvrđuju tezu da mobiteli masovno i tajno prisluškuju razgovore radi oglašavanja.
Stručnjaci za kibernetičku sigurnost analizirali su više od 17.000 Android aplikacija kako bi provjerili aktiviraju li mikrofon bez znanja korisnika. Istraživanje nije pronašlo dokaze da aplikacije potajno uključuju mikrofon kako bi prisluškivale razgovore i na temelju njih prikazivale oglase. No otkriveno je nešto što mnoge može zabrinuti još više: aplikacije prikupljaju goleme količine drugih podataka, često dovoljno preciznih da oglasi djeluju kao da su nastali nakon privatnog razgovora.
Drugim riječima, mobitel možda ne mora slušati što govorite da bi “pogodio” što vas zanima. Dovoljno je da prati lokaciju, pretraživanja, aplikacije koje koristite, stranice koje otvarate, proizvode koje gledate, sadržaj koji lajkate, uređaje u vašoj blizini i ponašanje ljudi s kojima ste digitalno povezani.
Security.org u analizi iz 2026. navodi da nema čvrstog dokaza da velike oglašivačke platforme tajno koriste zvuk iz mikrofona za ciljanje oglasa. Google, Meta i Amazon to poriču, a istraživači koji su testirali tu tvrdnju nisu pronašli dokaz da se to događa u velikim razmjerima. No isti izvor upozorava da je praćenje korisnika i bez mikrofona vrlo invazivno, osobito kroz dozvole aplikacija, oglašivačke identifikatore i posrednike podacima.
Veliku ulogu imaju takozvani data brokeri, odnosno tvrtke koje prikupljaju, povezuju i prodaju podatke o korisnicima. Ti se podaci mogu skupljati iz aplikacija, programa vjernosti, kupovina, javnih evidencija, lokacijskih podataka i internetskog ponašanja. Kada oglas izgleda kao da “zna” što ste rekli, često je moguće da je sustav zapravo već znao što vas zanima iz niza drugih tragova koje ste ostavili online.
Posebno su osjetljivi lokacijski podaci. Aplikacije mogu prikupljati informacije o tome gdje se korisnik kreće, koje trgovine posjećuje, gdje radi, gdje živi, kamo putuje i s kim se često nalazi. Njemački Heise nedavno je pisao da aplikacije prikupljaju lokacijske podatke za oglašavanje, a posrednici ih zatim prodaju zainteresiranim stranama, uključujući i državne institucije u pojedinim slučajevima.
Zbog toga se precizni oglasi ne moraju temeljiti na prisluškivanju. Primjerice, ako ste bili u blizini trgovine namještaja, posjetili internetsku stranicu s madracima, razgovarali s osobom koja je nedavno pretraživala apartmane ili ste u aplikaciji dopustili pristup lokaciji, oglašivački sustav može zaključiti što bi vas moglo zanimati. Korisniku se to može učiniti kao magija ili prisluškivanje, ali zapravo je riječ o kombiniranju velikog broja podataka.
Telefoni ipak u određenim situacijama koriste mikrofon. Glasovni asistenti poput Siri, Google Assistanta ili Alexe osluškuju naredbe poput “Hey Siri” ili “Hey Google”, ali se prema objašnjenjima proizvođača taj proces u pravilu odvija lokalno na uređaju, a zvuk se šalje dalje tek nakon aktivacije. Problem je što se glasovni asistenti ponekad mogu aktivirati pogreškom, primjerice zbog slične riječi, televizora ili pozadinske buke.
To ne znači da korisnici nemaju razloga za oprez. Ako aplikacija za svjetiljku, vremensku prognozu ili jednostavnu igru traži pristup mikrofonu, kameri, kontaktima i lokaciji, to je znak da treba provjeriti zašto joj takve dozvole trebaju. Mnoge aplikacije traže više dozvola nego što im je nužno za osnovni rad.
Kaspersky također upozorava da personalizirani oglasi često djeluju kao da su rezultat prisluškivanja, iako se u praksi najčešće oslanjaju na praćenje aktivnosti korisnika, dozvole aplikacija, kolačiće, povijest pretraživanja i oglašivačke profile.
Korisnici mogu smanjiti količinu podataka koja se o njima prikuplja. Prvi korak je pregled dozvola aplikacija, osobito pristupa mikrofonu, kameri, lokaciji i kontaktima. Aplikacijama koje ne trebaju stalnu lokaciju bolje je dopustiti pristup samo tijekom korištenja ili ga potpuno isključiti.
Drugi korak je ograničavanje personaliziranog oglašavanja. Na Androidu i iPhoneu moguće je resetirati ili ograničiti oglašivački identifikator, a na iPhoneu se aplikacijama može uskratiti praćenje kroz opciju “Ask App Not to Track”. Electronic Frontier Foundation upozorava da su oglašivački identifikatori postali važan dio ekonomije podataka i da se preko njih može povezivati ponašanje korisnika kroz različite aplikacije i usluge.
Treći korak je oprez s besplatnim aplikacijama. Ako je aplikacija besplatna, često se financira oglasima ili podacima. To ne znači da je svaka besplatna aplikacija opasna, ali znači da treba pažljivije gledati koje dozvole traži i tko stoji iza nje.
Na kraju, najvažniji zaključak je da pitanje možda nije samo “sluša li nas mobitel”, nego koliko drugih stvari o nama već zna. Istraživanja zasad ne potvrđuju masovno tajno prisluškivanje radi oglasa, ali pokazuju da digitalno praćenje može biti toliko precizno da korisniku izgleda kao da ga netko sluša.
Mobitel zato možda nije stalno uho u džepu, ali jest uređaj koji bilježi ogroman broj digitalnih tragova. A ti tragovi, kada se povežu, često otkrivaju navike, interese i planove bolje nego što bismo željeli priznati.
Imate važnu priču, fotografiju ili video? Javite nam se na [email protected]
