Ogledalo srama

2

     Dvadeset je godina prošlo od masakra u Širokoj Kuli. Ondje su lokalni četnici pod izlikom razmjene dovukli 25 civila i bacili ih u dva podruma 13. listopada ’91.  Bili su to starci, žene i  Verica Nikšić (13). Do «razmjene» je zapravo i došlo. Dok su sužnji molili za milost, četnička im je bratija razmijenila rafale. Neshvatljive ideološke i psihološke sheme u ovom su dijelu Hrvatske odnijele 40 života. Kao suvišan balast žrtve su potom  pobacane po okolnim kraškim jamama, ili su jednostavno zapaljene na mjestu gdje su likvidirane.

    Niti ove godine aktualni predsjednik nije našao za shodno pokloniti se tim žrtvama. Nije bilo nikoga niti  iz društvenih i političkih asocijacija sa srpskim predznakom što revno obilaze mjesta tragično stradalih Srba iz ovoga i onoga rata. Zato im se valja pokloniti žrtvama Varivoda. Žrtva je žrtva, ali uz sve to neprekidno traju beskonačne tirade što u konačnici ( za sada bezuspješno) žele latentnim naumom izjednačiti napadača i napadnute. I dok s ponešto ekscentričnom motivacijom službeni Beograd u (ne)pravilnim intervalima u Hrvatsku odašilje optužnice što ih je revno skovala tzv. JNA, hotimice ruganje žrtvi očituje se na joj jedan način. Po službenim obrazloženjem «učestvovanja u ratnim dejstvima na strani vojske Jugoslavije i Srbije» na tisuće bivših komandanata, ubojica, sjecikesa i ratnih profitera s prostora ex-«Krajine» susjedna je država dobrano nagradila. Iz državnog proračuna Republike Srbije  takvi zločinci i danas redovno primaju vojne mirovine, većina ih je dobila stanove, a obitelji sve beneficije. U kojoj je mjeri  onda susjedna nam država raskrstila s vinovnicima agresije na Hrvatsku? Zločinci iz «Krajine» postali su ogledalo srama naših susjeda. Valjda po onoj staroj «drž’te lopova» Hrvatskoj svako malo treba dostaviti poneku optužnicu, «karati je» zbog «Oluje» i stradavanja «golorukog srpskog naroda».

Oglas

     Članovi obitelji ubijenih mještana Široke Kule  oplakuju svoje mrtve, a desetero ih još nisu niti pronašli. Neki njihovi susjedi Srbi što su zdušno «radili za srpsku stvar» vratili su se u selo abolirani,  a u duši sretni i zahvalni na svojevrsni mazohizam nas Hrvata. Obnovljene su im kuće, uredno primaju hrvatske mirovine. Svoj povratak najavljuju mnogi. Ne onaj stvarni, trajni povratak na mjesto zločine, nego više onaj turistički. Da im se pluća nadišu ličkog zraka i da iz sebe izbace beogradski smog. Jedan od njih je i Milan-Mićo Lovrić iz Ličko Osika. Nije on nekakav krajinski  lider, već samo paradigma dostatna za ilustraciju ove priče. Pacifistički nastrojeni Srbi što su iz okupacijske «Krajine» utekli ’91. u Beograd sjećaju se Lovrića po tome što je sa skupinom susjeda iz tada već pokrštenog Teslingrada tumarao nekadašnjom turskom kasabom noseći u ruci bjanko pozive za hitnu mobilizaciju «Vojske RSK». Neki su «Telingrađani» odmah ubačeni u vojno vozilo,  i odvezeni na bojišnicu. Oni što nisu bili na «srpskoj liniji» dobivali su batine i završavali u vojnim pritvorima, pa tek onda upućeni u «Otadžbinu». Onda, kao i danas, službeni Beograd čvrsto stoji iza svojih «junaka». Ako ništa, a ono kroz vojne penzije i stanove!!!

                                                                                                           S. Krieger