Naime, kako je objavio HTV niti dva mjeseca nakon posjeta Pape Hrvatskoj posebna vatikanska komisija, u kojoj je bio i kardinal Josip Bozanić, poništila je odluku hrvatskog suda i potpisala da porečka biskupija mora samostan i zemljište uz samo more, vrijednosti oko 30 milijuna eura, vratiti benediktincima koji su već obeštećeni krajem sedamdesetih godina kada su, prema pisanju Glasa Istre, dobili tadašnjih 1,7 milijardi lira!
Apsurd koji je ovih dana zadesio Hrvatsku, i ostavio gorak okus je situacija u kojoj jedna katolička biskupija na čelu s biskupom, u jednoj od najkatoličkijih zemalja Europe, traži od državnog odvjetništva zaštitu – od Vatikana i samoga Pape.
Da se netko prije par dana u kakvom novinskom članku ili kakvoj kolumni pogirao s ovakvim scenarijem u namjanju ruku bi bio proglašen ludim.
Samostan Dajla benediktincima su oduzele komunističke vlasti, nakon što su Talijani isplaćeni, samostan i zemljište Hrvatska je na temelju sporazuma s Vatikanom vratila župi Dajla. Nekoliko godina poslije benediktinci su ipak zatražili povrat, a Hrvatska ih je odbila. Papa je tada osnovao komisiju, u kojoj je bio i kardinal Josip Bozanić, koja je trebala riješiti spor a koja je na kraju poništila odluku hrvatskog suda i dovela u opasnosti sva crkvena dobra na Jadranu jer bi po tom principu sve moglo postati ne samo talijansko već i u vlasništvu ostalih stranaca koji su nekada imali nekretnine u Hrvatskoj!
Kažu, obrani me Bože od prijatelja, od neprijatelja ću se nekako i sam braniti. I upravo u ovoj narodnoj mudrosti je suština stvari. Ovaj potez boli jer dolazi od prijatelja. Potpuno je neprimjereno, kako to mnogi pokušavaju, uspoređivati ovaj slučaj s nekim drugim, gdje su također ugroženi nacionalni interesi. Jer, kad imaš posla sa susjednim državama, s EU koja je prije svega ekonomska asocijacija, s naftnim kompanijama ili bankama – uglavnom znaš što možeš očekivati. Svima njima je profit i ono materijalno iznad svega, i to uopće ne kriju. Ali oni ne glume moralne autoritete.
Ovdje se ne radi samo o vrijednosti sporne imovine, zapravo, to je najmanji problem. Radi se o poniženju, o tome da je Vatikan pljunuo na naše zakone, na međudržavni sporazum, pa i na svoje podanike koje je sam postavio. Priznajem da čin smjenjivanja porečkog biskupa „na jednu minutu“, koliko je potrebno da se potpiše sporazum, nije lišen stanovite doze smisla za humor. Samo, uvredljivi duhoviti ispadi baš i nisu nešto što obično povezujemo s globalnom moralnom vertikalom…
U svakom slučaju, jedno nam je zagarantirano – ulazak u Guinessovu knjigu rekorda. Nikad u povijesti nije zabilježeno da je jedno priznanje neke države plaćeno tako skupo. Jer, Vatikan svoje priznanje uredno naplaćuje od 15. siječnja 1992. I još se ne vidi kraj. Koliko se to razlikuje od, primjerice, Islanda, njegovog samozatajnog priznanja neovisne Republike Hrvatske za koje nikad nije tražio naplatu. Da, s najboljim prijateljima je uvijek teško, ako su licemjerni, a ti to nikako da shvatiš. Na kraju ipak ostaje nada kako Papa nije bio dovoljno informiran o ovome slučaju, te je do ovoga spora došlo zbog neprimjerenog lobija talijanske benediktinske strane.
H.J.
