Ovih dana zahuktala se predizborna kampanja u Hrvatskoj. Počeli su niski udarci, prepucavanja i predizborna obećanja. Prolazio sam neki dan kroz grad i na Trgu Alojzija Stepinca ugledao sam bistu prvog hrvatskog predsjednika. On je sva svoja obećanja ispunio. Postavio sam si pitanje: Zašto naš Franjo nema ruke? Možda zato da ne može pokriti uši da čuje hrvatske političare kako govore gluposti?
Slušajući naše političare, ministre, premijere, gospodarstvenike i sve hrvatske znane i neznane junake , vlade, politike, gospodarstva i javnog života, ne mogu a da ne primijetim da nemaju pojma što pričaju ali ne bode u oči što pričaju nego kako pričaju. Nisu svi isti naravno ali ovdje pričam o većini. Odavno znamo da ne pričaju ništa što ćemo zapamtiti, što će napraviti promjenu na bolje, što će koristiti narodu, pitamo se je li istina to što pričaju ili jednostavno ignoriramo jer nema smisla nervirati se kad znamo da nam uz takve ljude nema pomoći?
Cijela predizborna retorika usmjerena je na popularno „pljuvanje“ po drugima. Što više drvlja i kamenja baciš na drugoga i to tako javno, to si bliže pobjedi na izborima ili nekom drugom dokazivanju moći. I tako slušam to, što više slušam, to se više nerviram i mislim pa koji je kriterij za dolazak na vlast? Što više ljudi pregaziš, što više pljuješ, što više svojim jezikom zagadiš okolinu ili što? Oni nas vode? Oni nama određuju sudbinu? Oni kreiraju politiku, vladu, zakone, smjer razvoja, put za izlazak iz krize? Nitko ne govori o ključnim problemima radnika i nezaposlenosti i planu izlaska iz krize.
Sama retorika ljudi koji kuju sudbinu milijuna ljudi ne ulijeva povjerenje. Prepucavanje preko medija svakako nije niti pametno, niti mudro a svakako niti primjereno. A kada smo čuli nešto više od prepucavanja? Čak smatram da bi mi svi trebali biti zaštićeni od slušanja takvih vijesti jer slušati takvo što je jednostavno škodljivo. Nažalost, nisam uvijek u mogućnosti isti tren prebaciti radio na drugu stanicu pa preslušam po nekoliko puta istu priču, iste usporedbe, floskule, vruće krumpire, krumpir salate, prepirke oko broševa i slične priče. Mene, koji nemam nikakvog utjecaja, moći i važnosti, bi bilo sram izgovoriti javno negdje rečenice koje neki izgovaraju svaki dan.
Ima li mjesta za takvu retoriku na tako istaknutim funkcijama? Retorika je umijeće i neke funkcije zahtijevaju da tim umijećem ovladate. Kada ste osoba iz javnog života, to ne samo da se zahtijeva nego se i podrazumijeva. No za koga zaista možete reći da je ovladao tim umijećem?Kada političari komuniciraju, nije važno samo da ste prisutni u javnosti i da pričate bilo što. Smatram da je odgovornost također na tome što, kome, kako i gdje komuniciraju. Prave veličine rade to uvijek fino i sa stilom iz kojeg stoji znanje i sposobnost. Pitanje je zašto je malo takvih veličina ili takve veličine jednostavno ne čujemo niti vidimo.
Mnogi će političari i ove godine svjesno prevariti birače samo da dođu do fotelja, a kad dođu u fotelju zaboravljaju na svoja obećanja koja su dali u predizbornoj kampanji. Franjo u Gospiću ima uši da čuje što govore hrvatski političari, ali ako govore gluposti, on nema mogućnost da pokrije uši da ne čuje. Ja imam ruke da prebacim kanal bilo na radiju ili televiziji. Franjo u Gospiću ima i naočale da bolje vidi tko će ispuniti svoja obećanja kao on. U protivnom, ako obećaju a ne ispune, nakon izbora vidjet će se tko je „Sranjo“.
M.M.
