O važnosti pitke vode za sav živi svijet nije potrebno trošiti puno riječi. Oduvijek je bila životno važna svakom stvoru. Zbog vode su vođeni ratovi, mijenjale se granice i povijest. U bezvodnom kršu Velebita u drevna vremena ljetna je ispaša stoke bila presudan način osiguravanja egzistencije. Kako ne bi došlo do krvoprolića među tadašnjim japodskim plemenima, Rimljani su ih u II. stoljeću pokušali izmiriti, točnije sudjelovati u sklapanju dogovora dvaju plemena koja su napasali stoku području današnje Begovače iznad Kosinja. Jedni s ličke, drugi s primorske strane Velebita. Begovača je onda i danas nepresušni izvor žive vode, tek pedesetak metara udaljen od šumske ceste, dragocjena u bezvodnom velebitskom kršu.
U spomen na tadašnji dogovor i danas se nalazi pisani kamen. Na pet metara visokoj i sedam metara širokoj stijeni ostale su uklesane riječi na latinskom jeziku:
„ EX CONVENTIONE FINIS INTER ORTOPLINOS ET PARENTINOS ADITVS AD AQVAM VIVAM ORTOPLINIS PASVS D LATVS I.
U prijevodu: “Po dogovoru, granica između Ortoplina i Parentina; prilaz do žive vode Ortoplinima 500 koraka, 1 širine.”
Ono što ne stoji na pisanom kamenu jest dogovor kako je izvorska voda dostupna Ortoplinima, ali svoju stoku nisu smjeli napasati u okolici izvora, danas poznatog kao Begovača. Od onda su prohujala stoljeća. Nestali su Rimljani, Ortoplini i Parentini, ali je ostao uklesani natpis u kamenu. Stijena je ostala kao medij kojega teško brišu stoljeća, velebitske oluje, kiše i studeni.
L. O.
