Ovim pozivom želimo podsjetiti na temeljne istine i pristupe invalidima u našem društvu, to jest prokrčiti putove solidarnosti, razumijevanja i pomoći osobama koje zbog određenih tjelesnih oštećenja ne mogu zadovoljiti osnovne ljudske potrebe.
Upravo osobe s manjom ili većom invalidnosti u našem društvu, kraju, gradu mogu biti ili su katalizatori Etike društvenog odnosa prema invalidima koji ostaju na periferiji interesa pojedinih društvenih struktura, udruga i pojedinaca.
Često se zaboravlja da žudnja za ljubavlju, bliskosti, susretljivosti su osnovna potreba čovjeka invalida na svim razinama zdravstva, socijalne pomoći, emocija i duhovnosti. Nažalost moramo po ne znam koji put ponoviti da su invalidi u našoj sredini omalovažavani, potisnuti na rub egzistencije, komunikacije i usluga. To se često događa u pristupu invalida odgovarajućim ustanovama, trgovinama, parkiralištima, na cestama i td.
A upravo život invalida zavisi o blagotvornoj pomoći i razumijevanju.
Želja i vještina komunikacije s invalidima preduvjet su za uspostavljanje susreta, zajedništva, a ne odmaka i izoliranosti.
Aspekti koji vežu invalida s bližnjim i odgovornim za razumijevanje čine ugodnim, ali i nasuprot tome najbolnijom spoznajom. Često puta ponavljamo činjenicu da invalid ne može biti objekt i pasivni element društvenog života, nego mora biti i ostati njegov subjekt.
Smjer pomoći invalidima ne proizlazi iz samih postupaka kao neke obveze već i za nakane i motivacije u pozadini tih postupaka. Neka svjetlo ovih poruka dotakne probleme invalida kao zahtjev moralnog zakona.
DRUŠTVO SLIJEPIH I SLABOVIDNIH
LIČKO – SENJSKE ŽUPANIJE
