Prošlog tjedna predsjednik Ivo Josipović žestoko je napao Milorada Pupovca, optuživši ga da se njegova politika odavno pretvorila u etnobiznis, a ne kvalitetnu manjinsku politiku, pisao je Večernji.hr. U međusobnom obračunu Pupovac je od Josipovića prokazan kao “reketar prijašnjeg koalicijskog partnera čija je parlamentarna većina uvelike ovisila o g. Pupovcu”. Dapače, “da je Pupovac reketario sve dosadašnje vlade i ostvarivao velike financijske prihode iz proračuna”, te “Pupovac ni izbliza nije veliki zagovaratelj pomirbe Hrvata i Srba kako to nekada želi pokazati” te da “u mnogim područjima Hrvatske vodi politiku nacionalnih sukoba niskog intenziteta”, sve su to izjave Josipovića uz napomenu “tek toliko da Srbima pokaže da trebaju zaštitnika poput njega”. Dodao je Josipović k tome kako je “u vrijeme kada je njegova stranka i formalno bila u vladi, za Srbe je učinio vrlo malo, za sebe iznimno puno” te zaključio “to mi se, kao građaninu i predsjedniku svih građana, ne sviđa”.
Dakle u kratkom vremenu, niz teških predsjednikovih izjava na račun Pupovca i njegovih srpskih političko-trgovačkih sposobnosti. Konačno, s vrha države priznalo se ono što su objektivni promatrači zaključivali u mnogim ranijim prigodama: Pupovac je vodio etnobiznis, reketario je koalicijske partnere predhodnih vlada (čitaj Sanader, Kosor), ostvario je velike financijske prihode iz proračuna, nije bio zagovaratelj pomirbe Hrvata i Srba, vodio je politiku nacionalnih sukoba niskog intenziteta, kako bi konačno za sebe učinio iznimno puno. Zaključno, Josipović je taj “etnobiznis” prozvao “Maskenbal u režiji g. Milorada Pupovca”.
Doista, ovaj puta se slažemo, o maskenbalu jednog etnobiznisa je riječ. Prisjetimo se, počeci Pupovca kao vrhunskog etnoigrača počinju u koaliciji sa Sanaderom, kumom političkog biznisa crnih fondova. Zbog toga Sanaderu je bila važna koalicija – ‘ne talasaj’. Pupovac je to spretno iskoristio i izvukao iz rezervi državnog proračuna samo za spomenik u Srbu 3,2 milijuna kuna. Taj spomenik sigurno nije išao za ciljem pomirbe Hrvata i Srba jer počiva na povijesnim neistinama, lažima i podvalama na štetu poubijanih, prognanih i raseljenih Hrvata Like. Isisavanje novca za spomenik učinjeno je u dva navrata: Za vrijeme Sanaderove vlade i zatim za vrijeme Kosoričine vlade. U oba navrata, novac je izvučen iz državnih rezervi protuzakonito, jer su rezervna sredstva ograničena na najviše 500 tisuća kuna. U Srbu Pupovac je uspio podići obelisk zločina za 3,2 milijuna kuna i zapčeo maskenbal tzv. srpskih ustanika antifašista, u kojem je on, Pupovac, imao glavnu ulogu krivotvoritelja povijesti. Spomenik za bolji život stanovništva u tom kraju nije značio ništa. U svom govoru na samom otvorenju spomenika načelnik Gračaca Goran Đekić zavapio je za asfaltom i elektrifikacijom okolnih sela, dok je Pupovac predhodno ulupao milijune kuna u beton, mramor i željezo simbola svog koalicijskog uspjeha. Umjesto civilizacijskih potreba, Pupovac u najvećoj recesiji troši ogroman novac za megalomanski obelisk koji mu je bio potreban za njegovu samopromociju i širenje maskenbala uz “lepe kape” i politiku nacionalnih sukoba niskog intenziteta. To mu je donijelo medijsku pozornost, ojačalo političku moć i utjecaj te omogućilo zacrtanu fotelju EU-parlamenta. Tako je “za Srbe učinio vrlo malo, a za sebe iznimno puno”.
Gotovo istovremeno sličan maskenbal Pupovac je pokrenuo i u Jadovnom. Ovdje su bili u pitanju Srbi kao žrtve. Licitiranje brojkama kreće od 30, do 40, pa čak i 62 tisuće poubijanih u tom malom podvelebitskom selu, dok je na spomeniku postavljen ogledni tekst koji dozvoljava šire mogućnosti od – “nekoliko desetaka tisuća” Srba u vremenu od “21. aprila do 15. i 20. augusta 1941.”, navodno ubačenih u podvelebitske jame, od kojih je Šaranova jama kod Jadovnog najpoznatija. Ovdje u Jadovnom čak su dva spomenika u istu svrhu, jer bivša država za te stvari nije štedjela, a Hrvatska za obnovu etnobiznisa nije nikad u recesiji.
Spomenik na zaravni, ima zadatak razbistriti stare magle novim jasnim ‘vizijama’ od “nekoliko desetaka tisuća žrtava”. Tekstovi stoje na panoima, na javnom uvidu su ponuđeni na očitovanje i razmišljanje, dok se uskoro ne pojave u ‘mermeru’. Ovdje se kuje etnobiznis rješenje, pa se na tom gornjem spomeniku nalazi još jedna nova improvizacija – shema s 30-tak imenovanih jama i 7 logora. Tako će se novi planovi u “politici nacionalnih sukoba niskog intenziteta” pomoću etnobiznisa “zagovaranja pomirbe Hrvata i Srba” vjerojatno dogodine zacemetirati na ‘novom i lepšem’ spomeniku.
Drugi spomenik osigurava samu Šaranovu jamu. Stoji ovdje stara ploča iz 1957. godine koja govori o 486 žrtava. No, eto i posve nove, ovogodišnje ploče iz 2012. g., s popisom od preko 50-tak pobijenih pravoslavnih ‘sveštenika’ u toj jami. Čini se kako po modelu Jasenovca, licitaži sa žrtvama u Jadovnom nema kraja. Tu je Pupovac prošle godine uspio dovesti bivšeg predsjednika Srbije Tadića i uvjeriti ga da su upravo u toj jami kosti njegovog djeda i članovi njegove ‘porodice’. Ove godine Pupovac je ovdje doveo pravoslavno ‘svešenstvo’ koje je pobrojilo svoje žrtve u Šaranovoj jami i ‘lepo na ćirilici, da ceo svet poveruje’ nadopunilo spomenik sa svojom istinom. Sve to u stilu još jednog maskenbala i etnobiznisa za osobne potrebe, velikog zagovora pomirbe Hrvata i Srba, s psihoterapijskim učinkom “politike nacionalnih sukoba niskog intenziteta”. Jer, prošlih je godina bilo više napisa i izjava o tome da je Šaranova jama speleološki ispitana i da u njoj nema kostiju. Što je onda istina?
Krajem lipnja, mediji su javili kako je ove godine “uz spomenik žrtvama ustaškog terora u šumi Jadovno te kod obližnje Šaranove jame u kojoj su posmrtni ostaci mnogobrojnih žrtava Srba i Židova”, održana komemoracija, na kojoj je Izaslanik Hrvatskog sabora, saborski zastupnik i predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac istaknuo da su zločini u Jadovnom “matica svih kasnijih zločina druge polovice 20. stoljeća u Hrvatskoj i BiH”. Novi maskenbal ili istina? U ime istine, maske bi trebale konačno pasti. Trebalo bi najprije utvrditi što je matica svih zločina PRVE polovice 20. stoljeća u Hrvatskoj i BiH? Možda bi Pupovca i drugove trebalo podučiti o početku spirale zločina, na krvoproliće 5. prosinca 1918. na Trgu bana Jelačića u Zagrebu. Možda bi Pupovca i drugove trebalo podsjetiti na srpsku demokraciju, nezabilježenu igdje u svijetu: Atentat u Beogradskoj skupštini u lipnju 1928. godine s troje mrtvih i dvoje ranjenih hrvatskih zastupnika, od kojih je posljedica umro miroljubivi vođa hrvatskog naroda Stjepan Radić. U Hrvatskoj je taj atentat izazvao opravdano burno narodno nezadovoljstvo i prosvjede diljem Hrvatske, a srpska žandamerija nastavila je i dalje krvoproliće – ubivši samo u Zagrebu trojicu prosvjednika, ranivši 60-tak i uhapsivši još 120 osoba. Možda bi Pupovca i drugove trebalo podsjetiti da potom slijedi novi izum srpske demokracije nad Hrvatima: ‘Šestojanuarska’ (siječanjska) monarhistička diktatura koju je 6. siječnja 1929. patentirao kralj Aleksandar I. Karađorđević u Beogradu: raspušten je parlament, zabranjen rad svih političkih stranaka, sindikata i dr., zabranjeni politički skupovi, uvedena stroga cenzura i batinaški žandarsko-policijski nadzor.
U takvim političkim okolnostima krvave i represivne velikosrpske diktature, srpskim žandarskim terorom i otimačinama, premlaćivanjima i ubojstvima po hrvatskim selima, dolazi do Velebitskog ustanka. To je bila oružana akcija, koju su u rujnu 1932. godine organizirali pripadnici organizacije Hrvatske revolucionarne organizacije Ustaša protiv terora srpskih žandara. Kad Pupovac i drugovi svladaju prve lekcije i nauče sve te povijesne okolnosti ‘matice svih zločina prve polovice 20. stoljeća’, mogla bi se razmotriti njegova “matica svih kasnijih zločina druge polovice 20. stoljeća”. Tada bi bez uplitanja “etnobiznisa” trebalo razmotriti neke relevantne činjenice: Je li moguće u onom vremenu 1941., na makadamskim stazama podno Velebita, s ondašnjim tehničkim i prometnim uvjetima i sredstvima, u kratkom vremenu, prebaciti 30 do “nekoliko desetina tisuća ljudi” u zabit Jadovna? Koliki vozni park to zahtjeva, koliki nadzor, stražarsku pratnju i koju organizaciju to zahtjeva? Ako je sve to bilo moguće, zašto već jednom ne istražimo tih 30-tak jama podno Velebita, ne izvadimo sve te kosti, ne utvrdimo kome i kojem vremenu pripadaju (neki kažu, bile su te jame u upotrebi i poslije svibnja 1945.), pobrojimo sve te žrtve i dostojno ih kršćanski (po pravoslavnom i katoličkom obredu) pokopamo. I zaključimo konačno priču o etnobiznisu, o maskenbalu, o politici sukoba niskog intenziteta, nastavimo živjeti u miru, okrenemo se gospodarskim problemima, a daljnje poslove istraživanja ostavimo stručnim povijesničarima i patolozima te njihovim nepristranim nalazima u točnim brojkama.
A Pupovac bi mogao vrlo uvjerljivo demantirati onu Josipovićevu žaoku da “ni izbliza nije veliki zagovaratelj pomirbe Hrvata i Srba kako to nekada želi pokazati”. Mogao bi naime znatno pomoći svojim utjecajem na političare i prijatelje u Beogradu s porukama: Vratite u Zagreb cjelokupan arhiv Nezavisne države Hrvatske, jer tamo su najuvjerljiviji podaci, i o Jadovnom, i o Jasenovcu, i o mnogim drugim povijesnim činjenicama od 10. travnja 1941. do 8. svibnja 1945. Zastupniku u Hrvatskom saboru, predsjedniku Srpskog narodnog vijeća i zastupniku u Europskom parlamentu, Miloradu Pupovcu hrvatski će narod biti zahvalan, ako to učini.
Damir Borovčak
Slike: Damir Borovčak i Ljubomir Škrinjar
