Najveće i najdublje plitvičko jezero, Kozjak, oduvijek plijeni pažnju svojom impresivnom površinom od 82 hektara i dubinom koja doseže 47 metara. Ono predstavlja prirodnu granicu između Gornjih i Donjih jezera, ali i jedinstvenu dodirnu točku dvaju različitih geoloških razdoblja – trijaskih dolomita i krednih vapnenaca. No, prava tajna Kozjaka krije se ispod njegove tamnomodre površine, gdje počiva nijemi svjedok dramatičnih prirodnih promjena koje su se dogodile prije otprilike četiri stoljeća.
Do prije 400 godina, na mjestu današnjeg Kozjaka nalazila su se dva zasebna jezera odvojena sedrenom barijerom. Ta je prepreka, široka oko 400 metara i visoka 36 metara, danas potopljena šest metara ispod razine vode. Za sunčanih dana, putnici na panoramskim brodovima mogu je uočiti kao svijetlu, bjelkastu liniju u dubini. Postavlja se pitanje kako je barijera, preko koje su se nekada prelijevali veličanstveni slapovi, završila na dnu jezera.
Dugo je prevladavala teorija iz sredine prošlog stoljeća prema kojoj je nizvodna barijera, poznata kao Kozjački mostovi, rasla znatno brže od uzvodne. Prema tom scenariju, vodostaj je rastao sve dok se razina vode nije toliko podigla da je jednostavno prekrila uzvodnu barijeru, ostavljajući je „zarobljenu“ u dubini. Iako se slični procesi nalaze i na drugim jezerima poput Milanovca ili Prošćanskog jezera, istraživanja provedena u jesen 2019. godine ponudila su potpuno novo objašnjenje koje mijenja našu percepciju plitvičke hidrologije.
Suvremena istraživanja ronilaca otkrila su točku na kojoj je vjerojatno došlo do mehaničkog pucanja dijela barijere, čime je nastao kanal dubine četiri metra. To odlamanje dovelo je do spajanja dvaju jezera u jedinstveni Kozjak kakav poznajemo danas. Puknuća sedrenih barijera, iako nisu svakodnevna pojava, nisu ni rijetkost. Budući da je sedra izrazito porozan materijal, podložna je oštećenjima uzrokovanim ekstremnim vremenskim prilikama, naglim promjenama temperature ili velikim oscilacijama vodostaja uslijed otapanja snijega.
Svjedočanstva o novijim odlamanjima sedre potvrđuju da rezultati takvih procesa mogu biti drastični, mijenjajući vizure nacionalnog parka u kratkom vremenu. Ipak, te promjene nisu katastrofa, već prirodan proces rasta i preoblikovanja sedrenih barijera. One podsjećaju da su Plitvička jezera živući sustav koji se neprestano mijenja, ostavljajući nam u naslijeđe prizore poput potopljene barijere na Kozjaku kao podsjetnik na snagu i nepredvidivost vode.
L.o.
Imate važnu priču, fotografiju ili video? Javite nam se na [email protected]
