Ulazeći u novu liturgijsku godinu podsjetimo se najprije što nam liturgija pruža tijekom crkvene godine.Drugi vatikanski sabor govori o “svetom spominjanju – sacra recordatio” spasenjskih događaja iz Kristova života tijekom jedne godine. Na liniji SZ ovo “spominjanje” je zahvalno novo prihvaćanje spasenja koje Bog nudi.
Od šestog stoljeća Crkva Zapada slavi četiri nedjelje pred Božić kao pripravu za utjelovljenje Sina Božjeg. Došašće je i obnova vjere u Isusov novi dolazak na koncu povijesti.Vrijeme došašća je dvojakog značaja: vrijeme priprave na svečanosti Božića, u kojem se slavi prvi dolazak Sina Božjega k ljudima, a ujedno i vrijeme u koje se preko ovoga spominjanja misli upravljaju na iščekivanje drugog Kristova dolaska na svršetku vremena. Iz dva ova razloga predstavlja se vrijeme došašća kao vrijeme predanog i radosnog iščekivanja.
Vrijeme predanog i radosnog iščekivanja – to je došašće kao četverotjedno razdoblje na početku liturgijske godine. Boja misnog ruha je pokornička, ljubičasta. Molitve i čitanja govorit će i o pokori, ali taj post i pokora imaju obilježje radosne priprave. Pod predanim vremenom iščekivanja misli se radno, puno duhovnih plodova. Ne iščekivanje praznih ruku.
Za evanđelje imamo Markov završetak eshatološkog govora. Isus se uspoređuje s domaćinom koji je pred polazak povjerio slugama “svakomu svoj posao, a vrataru zapovjedio da bdije”. “Bdjeti” u tom kontekstu znači za svakog pojedinca i svu zajednicu Isusovih učenika obavljati kršćansku zadaću u svijetu, prožimati svijet Kristovim vrijednostima. “Spavati” bi značilo propustiti povjerenu zadaću, ne kristijanizirati svijet. To je razlog zašto naše čekanje u došašću treba biti “predano”. Pitajmo se, znademo li čekati?
Prvo čitanje iz knjige Izaije proroka-pjesnika koji je djelovao u Jeruzalemu među povratnicima iz sužanjstva oko god. 500. pr. Kr. Često nam izgleda da je Bog daleko od nas i od našega svijeta. Naši grijesi nas dijele od njega. On je uvijek kadar razdrti zastor koji nas od njega dijeli i očitovati se našim očima. Prorok je svjestan svoje grešnosti i grešnosti vjerničke zajednice kojoj pripada. Naziva Boga Ocem, priznaje da narod Božji ne može svojom duhovnom snagom vršiti volju Božju i želi da svi vjernici budu poslušna glina u rukama božanskog lončara. Prorok u dijelu teksta koji je radi kratkoće izostavljen u našoj liturgiji kaže da praotac Abraham može odbaciti pojedince, isto mogu učiniti brojni Izraelci, ali Bog ostaje Otac i Otkupitelj svoga naroda. Otkupitelj hebrejski goen je srodnik koji je u ono doba bio dužan dati novac za otkup zarobljenog rođaka. Bog je sabrao svoj narod iz tuđine udobrovoljivši perzijskog vladara Kira da ih pusti i time je postao Otkupitelj, kao i kod prvog izlaska iz egipatskog ropstva.
Prorok u nastavku ponizno priznaje da je srce vjernika otvrdnulo i “ne boji se Boga” (17). Otvrdnuće srca je usmjerenost na nešto drugo što nije Bog saveznik i izbavitelj. “Ne boji se” – nije pobožno, ne održava Božje zapovijedi. Prorok u sebi i sunarodnjacima vidi iskonsku grešnost koje se ne može osloboditi vlastitim zalaganjem, a grijeh doživljava kao narušavanje odnosa s Bogom.
“O da razdereš nebesa i siđeš, pred tobom brda bi se potresla” (r. 19b). Ovo je podsjećanje na sinajsku objavu kad se sveto brdo treslo. Prorok moli Boga da ponovno side u svoj narod, jer je taj narod nesposoban izliječiti se od svoje grešnosti. Iza izraza “razderati nebesa” krije se zastarjelo gledanje nebeskog svoda kao čvrstog omotača iznad kojega je Božje prijestolje. U tom izrazu prisutna je i vjera u Božju transcendentalnost, onostranost.
“Svi mi ko lišće otpadosmo i opačine naše ko vjetar nas odnose” (r. 5). Ovo je ponizno priznanje otpada u grešnom narodu Božjem, a prorok ne izuzima ni sebe. “Lice svoje od nas si sakrio i prestrašio nas krivicama našim” (r. 6). Bog je prepustio svoj narod svijesti njihove krivice pokazao im je uvid u njihovo grešno stanje, a oni ne vide izlaza osloncem na svoje zalaganje. Prorok u ime zajednice s pouzdanjem ispovijeda vjeru: “Pa ipak, Gospodine, ti si naš otac. Mi smo glina, a ti naš lončar – svi smo mi djelo ruku tvojih!” Zovući Boga Ocem prorok podsjeća na Isusa koji će 500 godina kasnije sam Boga doživljavati kao Oca u toku javnog djelovanja ali i na križu te naučiti ljude veličanstvenu molitvu “Oče naš”. Prorok živi u kulturi glinene civilizacije, kad su se upotrebljavale posude napravljene od gline i ispečene na vatri. Puno puta morao je gledati kako lončar od istog blata pravi različite posude i osjetiti kao vjernik da su svi ljudi glina u Božjim rukama. Ova ispovijest vjere ujedno je izručenje Bogu. Prorok želi biti poslušna glina u Božjim rukama i na takvu poslušnost zove i nas sudionike današnje liturgije.
Drugo čitanje iz poslanice Korinćanima je zahvala Pavla za vjeru krštenika na početku poslanice. Drugi pisci onog vremena, osobito poganski, običavali su zahvaljivati božanstvu na dobru zdravlju te naslovniku molili dobro zdravlje. Pavao se služi književnim oblikom pisma, ali na mjesto uobičajene zahvale za
svoje zdravlje zahvaljuje Bogu za vjeru naslovnika i time ih potiče da u toj vjeri ustraju.
“Milost vam i mir od Boga, Oca našega i Gospodina Isusa Krista!” Ovo je molitva i svećenički blagoslov. Kao poglavar zajednice on moli da Bog udijeli svoju milost i mir krštenicima. Zatim zahvaljuje za duhovne darove ili karizme kojima su se Korinćani obogatili u Kristu Isusu. Te karizme sastoje se od bogatstva “u svakoj riječi i sva kom spoznanju” (r. 5). Djelovanjem Duha Svetoga vjernici su dobili duboku vjersku spoznaju ili uvid u Božja otajstva. U isto vrijeme oni su sposobni riječju izraziti što im Duh Sveti napominje – prorokuju, imaju dar jezika, uvjeravanja, naviještanja evanđelja.
Karizme služe da bi se “svjedočanstvo u Kristu utvrdilo” u vjernicima te da svi “čekaju objavljenje Isusa Krista” (r. 6). Ovo je znak da je Pavao prilikom evangelizacije Korinćana kao jednu od istina vjere iznio i nauk o Isusovu ponovnom dolasku. Taj dolazak on ovdje zove objavljenjem Gospodina. Ovo je izraz za Isusov drugi dolazak kojim će biti očitovano ono što je sada skriveno na djelu u svijetu i u zajednici krštenih. Svijet neće biti uništen nego preobražen. Bog nas je “pozvao u zajedništvo Sina svoga Isusa Krista!” (r. 9). Krštenost na Isusa donosi i krštenost u Crkvu. Iz toga izlazi povezanost s Kristom te preko Krista sa svima krštenicima. Ona je Božji dar ali i zadatak koji treba uvijek iznova prihvaćati. Ovo znači da vjerničko čekanje Gospodinova očitovanja treba biti predano i radosno.
Evanđelje je završetak Isusova eshatološkog govora koji kod Mateja, Marka i Luke stoji između svršetka mesijanskog djelovanja i početka muke. Kod Marka je naglašenija neizračunjljivost Isusova drugog dolaska i poziv na sadržajnu budnost. Tri puta u ovom kratkom odlomku potiče Isus svoje povijesne slušatelje i nas danas: “Bdijte!” (r. 33, 35 i 37).
Čovjek koji polazi na put a upravu povjerava slugama, “svakome svoj posao” slika je Isusa koji iza uskrsnuća nije vidljivo prisutan u Crkvi, ali djeluje po svojim svjedocima. Ova parabola je Markova verzija parabole o talentima (Mt 25, 13-15), odnosno minama (Lk 19, 12-13). Marku je vlastito: “…a vrataru zapovjedi da bdi” (r. 34). Očito da se u Markovo vrijeme očekivala veća duhovna plodnost a time i veća vjernička budnost od nosilaca starješinske službe u Crkvi. Starješine bi trebale davati primjer vjerničke budnosti svjedočanskim življenjem i pastoralnim zalaganjem. Redak 35. sadrži rimsku podjelu noćnog vremena: večer, ponoć, prvi pijetlovi, jutro. Židovska je podjela bila na tri dijela. Ovo znači da Marko piše za vjernike u Rimu prilagođujući se njihovoj kulturi.
Zaključnim retkom priopćena je dužnost aktivne budnosti: “Sto vama kažem, svima kažem: bdijte!” (r. 37). Uskrsli Krist traži aktivno i plodno čekanje od svih svojih sljedbenika, ne samo od apostola i njihovih nasljednika u starješinskoj službi.
Iz ovog odlomka valja nam učiti da se sada odlučuje naša budućnost, jer od sadašnjeg vjerničkog ponašanja u svijetu ovisi susret na kraju vremena s Uskrslim koji dolazi.
Nadalje, iz ovog odlomka učimo da je ljudska budućnost iznad svakog ljudskog planiranja i očekivanja. Kao što ne možemo proračunati trenutak dolaska, ne možemo sasvim naslutiti ni sadržaj Božje vladavine. Sada je potrebno i dovoljno biti otvoren za Boga koji dolazi, gledati dalje od onoga što s drugim ljudima možemo uplanirati i postići u toku zemaljskog života. To je divno izraženo u popričesnoj molitvi današnje mise u kojoj prosimo da “već sada dok hodimo kroz prolazno” naučimo “ljubiti i prihvaćati vrednote neba koje vazda ostaju”.
Ulazeći u došašće kao vrijeme predanog i radosnog iščekivanja, pazimo da ostanemo gladni za duhovnim vrijednostima. Mi smo više od onoga što jedemo, proizvodimo, oblačimo i posjedujemo!
