Kršćanski vjernik hram je Duha Svetoga. U njemu Duh Sveti govori, tješi, poučava, svjedoči, izvodi u cjelovitu istinu. Govor Duha u nama može biti i artikuliran i izražen riječima. Gotovo svi kršćanski sveci svjedoče o govoru Duha Svetoga. Kako razlikovati govor Duha Svetoga od govora našega duha ili naše podsvijesti kao i od govora drugih, posebno zlih duhova?Čim su riječi koje u sebi čujem suprotne nauku Crkve ili riječima Svetog pisma, jasno je da to nije govor Božji. Također ako taj govor tjera u strah, očaj. Ako osuđuje umjesto da smiruje onda to sigurno nije govor Duha Svetoga. Duh sveti tješi, poziva na obraćenje i ohrabruje i nosi nadu, oživljuje, spašava i vodi Isusu, jer je njegov Duh. Duh Božji tjera strah, čisti od grijeha, oslobađa od robovanja, grijehu i tijelu. On je Duh slobode.
Središnja tema današnjih čitanja jest kruh. No, ne zabrinjavaju mene današnja čitanja nego nešto drugo. Mene zabrinjavaju ponajprije oni koji govore o kruhu, a drugima uzimaju kruh. Oni će i ove nedjelje pa i preko medija trkeljati o ljubavi prema bližnjemu i zaklinjat će se u vjernost Bogu i njegovu zakonu, a djelima će biti daleko od njega. Zato taj govor jest poput izmeta koji izlazi iz njihovih usta i širi se od njihovog poimanja kršćanstva užasan smrad.Užasan smrad se širi od njihovih prosudbi i onda kada ulazeći čak u srce drugoga poput Boga žele istaknuti njegovu nezahvalnost. Priča zvuči kao naučna fantastika i ne znam kuda da se od smrada sklonim, jer poprilično zaudara.Kako bi me spasili kad bi barem malo stavili se u moju kožu da osjete taj užasan smrad ? Daleko je to od govora Duha Svetoga. Meni ostaje samo nada da će smrad zaista prestati!
Današnja čitanja dozivaju nam u pamet i Pavlov govor o dostojnom primanju svete pričesti u Prvoj poslanici Korinćanima: „Stoga, tkogod jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se, dakle, svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela“.( 1 Kor 11,27-29)Što Pavao ovdje misli pod nedostojno jesti kruh i piti Gospodnju čašu? Tri su moguća odgovora:
a) jesti i piti bez vjere i poštovanja prema Kristovoj sakramentalnoj prisutnosti u kruhu i vinu
b) jesti i piti bez prikladne osobne svetosti
c) jesti i piti bez da se u praksi prizna spasonosnu vrijednost euharistijskog kruha i vina, odnosno Isusove smrti koju ti znakovi predstavljaju.
Čini se da je u Korintu bio problem ovo treće. Na temelju Pavlovog izvještaja o ustanovi euharistije koji sam citirao zaključujemo da se u Korintu unutar slavljenja euharistije zajednički blagovalo i obično jelo. Čitav se sastanak odvijao u kući nekog imućnog člana zajednice.Iz Pavlovih prijekora i opomena dade se zaključiti da su se bogatiji članovi zajednice nalazili prije zajedničkog sastanka i bogato se gostili. Zatim bi došli siromašniji članovi zajednice koji su bili većina i tada bi počeo euharistijski sastanak unutar kojeg bi se pojelo ono što je ostalo bogatima. Ovakvo slavljenje euharistije Pavao smatra nedostojnim jer je suprotno prirodi i naravi večere Gospodnje kao navještaja Isusove smrti i sastanka braće za koje je Krist dao svoj život. Euharistijski susret koji treba učvrstiti jedinstvo i međusobnu ljubav članova zajednice bivao je u Korintu zloupotrebljen za učvršćivanje socijalnih razlika i podjela. Slaviti euharistiju na ovaj način znači „ne razlikovati Tijela“, ne u smislu da netko ne razlikuje euharistijski kruh od običnoga kruha, nego u smislu da ne shvaća i prihvaća zahtjeve koje donosi primanje Tijela Kristova. Sveti Augustin naglašava da euharistijski kruh blagovanjem ne postaje dio nas kao što je sa običnim kruhom, nego se mi preobražavamo u ono što primamo. Dostojno primamo euharistiju samo onda ako smo spremni na ovu preobrazbu tj. u poslušnosti Bogu, u sebedarnoj ljubavi prema bližnjima. Samo ovakvo primanje euharistije koje nas čini jedno s Kristom i jedno međusobno, koje snagom Duha Svetoga naš život pretvara u sve čišći prinos Bogu, je dostojno i plodonosno.
Prvo čitanje današnje nedjelje je iz knjige Izlaska.Bog hrani svoj narod manom.Hebreji u pustinji dobro osjećaju svoju nemoć i čekaju hranu od Boga koji im je uvijek vjeran. Hrana mane vidljiv je znak njegove ljubavi. Ovaj odlomak je skraćeni izvještaj Knjige izlaska o čudesnoj hrani u vrijeme prolaza kroz pustinju. Mana je tako važan dio svete povijesti da je prikazana pet puta u svetim knjigama Starog zavjeta. Skoro na svim ovim mjestima povezana je mana s prepelicama. U vrijeme prolaza kroz sinajsku pustinju i tuđi državni teritorij Izraelci nisu sijali ni želi vlastita polja. Trebali su živjeti od plodova prirode, divljači i darova dobrih ljudi kroz čije krajeve su prolazili.
U današnjem odlomku narod mrmlja protiv Mojsija i Arona kao onih koji su izveli Izraelovu zajednicu iz Egipta u kojem onda nije bilo a ni danas nema gladi. Tamo su robovi i slobodni “sjedili kod lonca s mesom i jeli kruh do mile volje!” Ovaj prigovor vodama je prigovor Bogu: bolje je bilo ostati sit u ropstvu nego gladan na slobodi. Mojsiju nije bilo lagano nagovoriti u ime Božje mnoštvo sunarodnjaka na odlazak u nepoznato. Sada doživljava prigovor i traži od Boga čudesnu intervenciju, jer je uvjeren da je izveo Izraelce iz egipatskog ropstva na Božji poticaj.
Bog odgovara darom prepelica. I u naše dane u proljeće i ujesen lete jata ptica preko Sinajskog poluotoka na jug Afrike. Kad zapuše nepovoljan vjetar, ptice od umora u jatima slijeću na pustinjski pijesak i ne mogu se lagano ponovno dići. Tada ih je lagano uloviti. Božja providnost očitovala se u tome što su ptice popadale u pijesak upravo kad su Izraelcima najviše trebale za hranu.
I čudo s manom je prirodna pojava. Mana je plod tamariska u Palestini i na Sinaju, i to tamariska koji je stablo i grm. Botaničari su je davno proučili te dali znanstveni naziv drvetu na kojem ona nastaje tamarix mannifera. Čudo je u pojavi mane u doba kad su je Izraelci trebali. U ovim neuobičajenim izvorima prehrane Božji je narod vidio brigu Božju za pojedince i zajednicu. U kasnijoj povijesti Izraela mana je postala simbol duhovne brige Božje, duhovne hrane kojom Bog hrani svoj narod. To se vidi iz paralelizma u Neh 9, 20: “Dao si im svoga Duha dobroga da ih naučiš mudrosti, mane svoje nisi uskratio njihovim ustima, i u žeđi si im vode pružio”. Slično Mudr 16, 24-26 kaže: “Jer sve stvorenje služi tebi, svojem stvoritelju, napinje snagu svoju za kaznu opakima, a popušta za dobro onima koji se u te uzdaju: zato se i tada u sve preobražavalo da posluži tvojoj darežljivosti svehraniteljskoj, prema želji potrebitih, da bi sinovi tvoji, koje ljubiš, Gospodine, naučili kako čovjeka ne hrane različiti plodovi, nego riječ tvoja uzdržava sve koji u te vjeruju.”
Pretpostavljajući ovakvo gledanje na manu kao simbol duhovne hrane koju Bog daje, Isus je mogao prema današnjem evanđelju reći povijesnim slušateljima: “Nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski” (r. 32).
Drugo čitanje je iz poslanice Efežanima. Kršćani, udovi Krista, ne mogu više živjeti kao pogani. Njihov život biti svjedočanstvo njihove vjere i svojim činima trebaju pokazivati da je njihovo obraćenje od njih učinilo nove ljude na sliku uskrsloga Krista. Ovaj odlomak poslanice Efežanima nastavak je Apostolova poticaja odraslim krštenicima da žive dostojno svoga poziva na kršćansku vjeru (usp. Ef 4, 1).
U r.17 najprije podsjeća kako žive pogani od kojih su se krštenici religijski odvojili prihvativši kršćanstvo. Pogani “žive u ispraznosti pameti njihove”. U odlomku koji je radi kratkoće izostavljen Apostol je protumačio što pod tim misli: ne priznaju Boga jedinog i živoga te zato ne vrše njegove zapovijedi i odaju se razvratu. “Vi ne naučiste tako Krista” (r. 20) je podsjećanje na vrijeme katekumenata kada su kandidati na krštenje ne samo učili osnove kršćanske vjere nego i vježbali način života koji Krist traži. Zato se krštenje nije dijelilo odmah. I danas, kad se odrasli po našim gradovima ili u misijama prijave za krštenje, uz vjersku pouku teče i njihovo moralno spremanje za kršćanski život. Značajan je izraz “naučiti Krista”, jer podsjeća na Mt 28, 19 gdje Uskrsli šalje Dvanaestoricu da čine njegovim učenicima sve narode. Takvo učenje Krista znači prianjanje uz Učiteljevu osobu i pridruživanje Crkvi kao zajednici učenika koji žive Učiteljevim stilom života. “Ako ste ga doista čuli i u njemu bili poučeni kako je istina u Isusu” (r. 21). Ovim Apostol podsjeća da je postojalo vrijeme priprave i da su se krštenici slobodno odlučili za vjeru Crkve. “Istina u Isusu” je sadržaj objave i moral u skladu s objavom.
Krštenici su naučili da trebaju odložiti staroga čovjeka i obući novoga. Stari čovjek je onaj koji se drži samo zemaljskih mjerila, koji se oslanja na zemaljske nagone i pogoduje strastima. Novi čovjek je Kristov dar s križa koji pojedincu biva primijenjen na krštenju. Na krštenju bivamo obdareni novim životom, ali krst ne proizvodi magijsku promjenu u ponašanju ljudi. On dariva milost za usklađivanje vjerničkog ponašanja s dostojanstvom djece Božje. Zato krsnu obnovu treba uvijek iznova prihvaćati i provoditi.
Ta obnova znači život u skladu sa stvorenošću na sliku Božju, život “u pravednosti i svetosti istine” (r. 24). U darovanoj pravednosti, život u skladu s neopozivim prijateljstvom koje je Bog na nas protegnuo obilježivši nas u krstu neizbrisivim biljegom. “Svetost istine” je moral u skladu s objavljenom istinom. To je svetost na krstu darovana, ali i trajno zadana.
Obnavljati se trebamo “Duhom svoje pameti” (r. 23). Naši su prevodioci ovdje grčku riječ pneuma preveli malim slovom “duh”, a trebalo bi velikim: Duh Sveti, Duh uskrslog Krista koji nam po riječi Božjoj, čitanoj i tumačenoj u liturgiji Crkve, čisti vjerničku pamet. Poučava nas što trebamo vjerovati i činiti, ali i daje snagu da vjernički živimo. Zato je liturgija Crkve najizvrsnije sredstvo za oblačenje novoga čovjeka.
Evanđelje današnje nedjelje je po Ivanu.Nakon umnažanja kruha Isus u kafarnaumskoj sinagogi usmjeruje svoje slušatelje prema vječnom životu. Svaki čovjek, a da to i ne zna, osjeća glad i žeđ za Bogom koju može utažiti jedino Krist – kruh pravoga života. Pitanje mnoštva o načinu Isusova dolaska na “drugu stranu” jezera temelji se na r. 15 ovog Ivanova poglavlja gdje je rečeno da je Isus učenike spremio na lađu a sam se povukao u goru na molitvu. Pridružio se učenicima hodajući jezerom te im se tako očitovao kao onaj koji jest (usp. Iv 6, 20). Naš odlomak pretpostavlja taj događaj. Ipak se u pitanju mnoštva krije poticaj na odgonetanje Isusova pravog identiteta: tko je taj što hrani mnoštvo s malo kruha i riba te prelazi jezero ne ploveći u lađici?
Isus u odgovoru traži da mnoštvo odgonetne “znamenje” kruha. Ivan ovdje upotrebljava množinu “znamenja”, čime želi podsjetiti i na druga čudesna Isusova djela. Ona su znakovi koji sadrže poruku dublju od površinskog značenja. Treba ih odgonetati.
U r. 27 Isus zove ljude da rade “za hranu koja ostaje za život vječni”. Budući da takvu hranu daje Sin Čovječji kojega “Otac opečati”, iz konteksta Ivanova evanđelja izlazi da je to spasenje koje omogućuje Isus. U 4,14 Isus govori Samarijanki da će voda koju on daje ljudima prostrujiti iz vjernika u život vječni. Zato radimo za nepropadljivu hranu, kad pristajemo uz Isusa. Bog je Isusa “opečatio” kod krštenja kad ga je predstavio kao svoga ljubljenog Sina kojega ljudi trebaju slušati.
“Djela Božja” za koja pitaju kafarnaumski slušatelji su djela u skladu s voljom Božjom, vršenje onoga što Bog traži. Isus odgovara da je djelo Božje vjerovati u onoga kojega je Bog poslao. Isus ovim očituje svijest svoje transcendentalnosti: potpuno je uvjeren da postupa po Božjoj volji i da Bog po njegovim riječima i djelima milosno djeluje u prilog ljudima.
U r. 30 naslućujemo između redaka nove slušatelje, koji nisu vidjeli “znamenje kruha” ili gozbe za mnoštvo ljudi u nenastanjenu kraju. Oni traže od Isusa novo znamenje i citiraju mu Ps 78, 24 o kruhu nebeskom kojim je Bog hranio pustinjsku generaciju svoga naroda. Kako je mana bila u Isusovo doba simbol duhovne hrane kojom Bog ljude hrani, ovo pozivanje na manu trag je eshatonskog ili mesijanskog iščekivanja medu Židovima Isusova vremena: kad Mesija dođe, po znamenjima ćemo znati da Bog iznova hrani svoj narod na čudesan način, ali ne samo fizičkom hranom.
Isus u odgovoru ističe da je Mojsije bio posrednik hrane koja je tip istinskog kruha: “Nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski; jer je kruh Božji onaj koji silazi s neba i daje život svijetu” (r. 32-33). Ovdje se Isus povijesnim slušateljima predstavio kao utjelovljena mudrost Božja. Svojim djelima i riječima on je kruh istinski. Kruh koji zasićuje egzistencijalnu glad ljudi za spasenjem i duhovnim vrijednostima. On silazi s neba, kao što i mudrost silazi među sinove Izraelove i nastanjuje se u narodu Božjem. “Daje život svijetu” znači: omogućuje ljudima svih naroda pravi život, život s Bogom koji je viši od biološkog preživljavanja u materijalnom svijetu. Ovdje imamo pozitivni smisao “svijeta” u četvrtom evanđelju, slično kao u razgovoru s Nikodemom (usp. Iv 3, 16-17). Bogu je stalo do svijeta. U Isusu on nudi svijetu puni i trajni život.
U r. 34 vidi se ivanovska tehnika dijaloga između Isusa i sugovornika: oni pod kruhom misle materijalnu hranu i mole da im je Isus osigura bez obrađivanja, sijanja, žetve, mlinarske priprave, miješenja i pečenja. Žele Boga magičnog gospodara prirode koji bi pomagao ljudsku lijenost i preuzetnost. Isus pod kruhom misli nešto više i zato se predstavlja kao kruh života te traži vjeru.
Sabrani na misi oko Isusa koji nam se i danas predstavlja kao kruh s neba za život svijeta, obnovimo vjeru da Isus želi spasenje i današnjem svijetu. Zatim produbimo vjeru u Isusa uz kojega i s kojim činimo djela Božja. Molimo da s njime ostanemo, kako ne bismo ogladnjeli i ožednjeli za nečim privremenim i prolaznim.
Zborna molitva današnje nedjelje glasi:
Gospodine, vođo i stvoritelju naš, mi se s tobom ponosimo.
Nek nad nama bude tvoja dobrota.
Obnovi u nama što je tebi drago i sačuvaj što si obnovio.
Vjerovati u Boga koji na takav način postupa s čovjekom je doista razlog za ponos. Ponosimo se jer je naš Bog Otac koji ljubi i poštuje čovjekovu slobodu. Nije to ponos koji nas tjera na umišljenost, nego ponos koji nas nuka na razmišljanje i nasljedovanje. Ponositi se Bogom znači nastojati biti poput njega. Bahati i prezrivi ponos je kategorija koja je nespojiva s kršćanstvom, ali ponos u ljubavi i želji za nasljedovanjem je ono što je nama kršćanima itekako potrebno živjeti. Bog je čovjeka stvorio slobodnim, možemo po nagovoru Zloga okrenuti leđa Bogu i zloupotrijebiti njegovo povjerenje. Zato u nastavku današnje zborne molitve i tražimo od Boga, da nakon što mi raskidamo veze s njim, on iskaže svoje milosrđe i dobrotu prema nama te obnovi ono što smo grijehom uništili. Molimo ga da nam dade snage da ne ponavljamo vazda iste grijehe i ne upadamo uvijek u iste zamke Zloga. Zato, prije svega valja moliti da Bog obnovi našu vjeru, naše opredjeljenje za njega i naš ponos što smo djeca Boga Oca koji nas voli, čuva i vodi.
Neka se svatko za sebe zapita kad pročita ovo tumačenje, za sebe pojedinačno , a ne za drugoga. Trkeljam li o Božjoj ljubavi, a djela su mi daleko od toga? Dijelim li ljude u zajednici vjernika možda nesvjesno na bogate i siromašne, na one koji daju više i oni koji daju manje, na one koji se dobro oblače i one koji se lošije oblače? Kada će, dakle, trkeljanje prestati?
NjaM
