U javnosti je malo poznato da se u vrletima Velebita prije dva dana vodila potraga za još jednim zalutalim planinarom. Sve počelo posredovanjem gospićkog Centra 112 koji je HGSS-u, Stanica Gospić prenio poziv u pomoć od skupine planinara. Podijeljeni u dvije manje ekipe planinari su hodali prema planinarskom skloništu Skorpovac i to jedna ekipa od Malog Alana, a druga iz pravca Baških Oštarija. Sklonište je trebalo biti njihovo konačno odredište i prenoćište. No, netom prije mraka jedan član je nedaleko od Skorpovca, od strane Baških Oštarija, malo zastao kako bi se odmorio i okrijepio. Kolege su nastavili put dalje prema cilju, misleći pri tom kako će njihov kolega to malo puta što je preostalo savladati bez problema i ubrzo stići za njima. Međutim, kako se spuštala noć, a njega nije bilo, krenuli su svi zajedno prema njemu, ne razmišljajući da se nešto dogodilo, već s namjerom da mu eventualno pomognu rasteretit ruksak. Ali na mjestu gdje su se rastali njihov kolega je nestao?!? Poznajući ga, kao i njegovo dugogodišnje planinarsko, alpinističko i ekspedicijsko iskustvo, kolege postaju pomalo zabrinuti, tim više što je ostalo još kratko vrijeme do potpunog mraka. Krenuli su u potragu, ali nakon više od sat vremena rezultata nije bilo. Njima se sve to činilo nestvarnim, pitajući se je mogao nestat? Ponukani iskustvom znali su kako noći u Velebitu nisu ugodne, a posebno ne u prosincu. Učinili su najbolje što su mogli u tom trenutku i pozvali ŽC 112.
Nakon kraće analize situacije i plana na teren izlazi 13 spašavatelja GSS-a, sa tri vozila, raspoređeni u tri tima te započinju potragu iz tri smjera. Pošto je noć bila vedra znali su ukoliko ga ne pronađu ubrzo, neće biti ugodno provesti noć vani. Tim koji je krenuo pretraživati područje oko Skorpovca u 20.45 našao je izgubljenog planinara zavučenog u vreću za spavanje, uz šumsku cestu nedaleko od skloništa. Bilo je to olakšanje za sve, a posebno za pronađenog planinara. Ovaj se iskusni ljubitelj planina ipak snašao jer je vidjevši da se hvata noć načinio u jednom udubljenju bivak kamo se sklonio. Pomažući mu raspremiti bivak i rasteretiti ruksak spašavatelji su ubrzo shvatili razlog težine jer je ruksak bio krcat namirnicama, bez kojih pravi sin planine nikada neće poći na odredište. Bilo je nakon svega i malo šale, ali sve uz upozorenje po kojemu nikada (ali baš nikada) niti jedan član ekipe ne smije ostati sam. Za ekipu GSS-a iz Gospića bila je ovo tek jedna rutinska zadaća kakvih na godinu imaju na desetke i koje sve od reda lako savladavaju. Bravo ljudi!!!
GSS/L.O.
