More
    Naslovnica Istaknuto CIA je istraživala daljinsko opažanje, a on je tvrdio da je na...

    CIA je istraživala daljinsko opažanje, a on je tvrdio da je na Mjesecu vidio nešto zastrašujuće

    Foto: Nasa
    Oglas
    Google Dodajte Lika online među omiljene izvore na Googleu.

    Priča o Ingu Swannu jedna je od onih koje zvuče kao scenarij za znanstvenofantastični film, ali počinju u stvarnom hladnoratovskom kontekstu. Američke obavještajne strukture doista su desetljećima istraživale mogućnost takozvanog daljinskog opažanja, odnosno pokušaja da osoba mentalno opiše udaljeno mjesto, objekt ili događaj bez fizičke prisutnosti. U dokumentima CIA-e taj se fenomen pojavljuje u kontekstu programa poznatog kao Star Gate, a među imenima koja se najčešće vežu uz rane eksperimente spominje se upravo Ingo Swann.

    Swann je bio američki umjetnik, autor i jedan od najpoznatijih ljudi povezanih s pojmom remote viewing. Radio je s Haroldom Puthoffom i Russellom Targom u Stanford Research Instituteu, gdje su se tijekom sedamdesetih godina provodili eksperimenti koji su privukli pozornost američkih službi. No ono zbog čega je Swann ostao posebno zanimljiv ljubiteljima misterija nije samo CIA-in interes za daljinsko opažanje, nego njegova kasnija tvrdnja da je tijekom jedne tajanstvene operacije „gledao” skrivenu stranu Mjeseca.

    U knjizi „Penetration: The Question of Extraterrestrial and Human Telepathy”, prvi put objavljenoj 1998. godine, Swann opisuje neobičan susret s čovjekom koji se predstavio pseudonimom Axelrod. Prema njegovoj priči, taj ga je čovjek angažirao da mentalno promatra područje Mjeseca koje se sa Zemlje ne vidi. Važno je napomenuti da se u popularnoj kulturi često govori o „tamnoj strani Mjeseca”, iako je precizniji izraz skrivena ili daleka strana Mjeseca, jer ta strana nije stalno u mraku, nego je samo okrenuta od Zemlje.

    Ono što je Swann tvrdio da je vidio zvuči gotovo nevjerojatno: tornjeve, strojeve, svjetla različitih boja, neobične građevine, kupole, ceste, mostove, objekte nalik malim letjelicama i nešto što je opisao kao organiziranu aktivnost na mjesečevoj površini. U prikazu njegove knjige koji je objavilo Society for Psychical Research navodi se da je Swann tvrdio kako je u jednoj od sesija opazio i skupinu golih humanoidnih bića, a dvoje od njih navodno je primijetilo njegovu prisutnost i pokazalo prema njemu.

    Upravo taj detalj dao je cijeloj priči gotovo jezivu dimenziju. Swann nije tvrdio da je na Mjesecu vidio klasične „Sive” kakvi se najčešće pojavljuju u popularnim pričama o izvanzemaljcima. Njegov opis više je nalikovao ljudskim ili humanoidnim bićima koja djeluju unutar neke nepoznate infrastrukture. Kasnije je, prema istom prikazu, govorio i o bićima s metalnim pločama u glavi te o ženskim figurama koje su djelovale kao neka vrsta nadzornica ili upraviteljica.

    Ipak, tu počinje ključna razlika između dokumentirane povijesti i priče koja ostaje na rubu znanosti. Postojanje američkih programa koji su istraživali daljinsko opažanje jest stvarno i potvrđeno deklasificiranim dokumentima. No Swannove tvrdnje o bazama, humanoidima i strukturama na Mjesecu nisu javno potvrđene nikakvim neovisnim dokazima. I sam prikaz njegove knjige navodi da priča djeluje kao nešto što se ne može provjeriti, a spominje se i da su pokušaji dobivanja dokumenata o navodnom projektu putem američkog Zakona o slobodi pristupa informacijama ostali bez rezultata.

    Zbog toga se priča o Ingu Swannu nalazi točno ondje gdje se susreću hladnoratovska obavještajna povijest, parapsihologija, ufologija i ljudska fascinacija Mjesecom. CIA i druge američke strukture doista su istraživale mogućnost da ljudski um dosegne ono što oči ne mogu vidjeti. No tvrdnja da je jedan od najpoznatijih „daljinskih promatrača” na Mjesecu vidio nepoznata bića i građevine ostaje upravo to – tvrdnja, intrigantna i uznemirujuća, ali bez javno dostupnog dokaza koji bi je pretvorio u činjenicu.

    Na kraju programa Star Gate američke su procjene bile skeptične prema praktičnoj obavještajnoj vrijednosti daljinskog opažanja. U kasnijim analizama isticalo se da dobivene informacije nisu bile dovoljno pouzdane, precizne ni operativno korisne za obavještajni rad. Time priča postaje još zanimljivija: država je istraživala mogućnost „psihičkog špijuniranja”, ali najneobičnija tvrdnja jednog od najpoznatijih sudionika tog svijeta nikada nije prešla granicu između osobnog svjedočanstva i dokazane stvarnosti.

    Google Želite još ovakvog sadržaja? Dodajte Lika online među omiljene izvore na Googleu.