Britanski autor Graham Hancock već desetljećima tvrdi da službena povijest čovječanstva ne govori cijelu priču. Prema njegovoj najpoznatijoj tezi, u dalekoj prapovijesti, prije kraja posljednjeg ledenog doba, postojala je razvijena civilizacija čiji su tragovi gotovo potpuno nestali u velikoj katastrofi. Preživjeli pripadnici te civilizacije, smatra Hancock, prenijeli su znanje o arhitekturi, astronomiji i gradnji kasnijim narodima diljem svijeta.
To je ideja koju većina arheologa odlučno odbacuje. No unatoč kritikama znanstvene zajednice, Hancock je postao globalno popularan autor, a njegove knjige, nastupi u podcastima i Netflixova serija “Ancient Apocalypse” privukli su milijune gledatelja. Upravo taj raskorak između akademskog odbacivanja i masovne popularnosti čini ga jednom od najzanimljivijih figura na rubu znanosti.
Hancock nije klasični arheolog, nego novinar i pisac koji se proslavio knjigom “Fingerprints of the Gods” iz 1995. godine. U njoj je iznio tvrdnju da su drevne civilizacije, od Egipta do Srednje i Južne Amerike, možda naslijedile znanja od još starije, izgubljene kulture. Kasnije je tu ideju dodatno razradio, povezujući mogući nestanak te civilizacije s katastrofom na prijelazu iz ledenog doba, prije otprilike 12.800 godina.
Pročitajte i ovo
Za Hancockove pristaše to je uzbudljiva mogućnost: povijest je možda mnogo starija, složenija i tajanstvenija nego što se uči u školama. Za njegove kritičare, međutim, riječ je o pseudoarheologiji koja odabire dijelove mitova, geoloških nalaza i arheoloških lokaliteta te ih povezuje u priču za koju nema dovoljno čvrstih dokaza.
Znanstvenici posebno osporavaju tvrdnju da su monumentalne građevine drevnih naroda dokaz izgubljene globalne civilizacije. Arheolozi ističu da postoje bogati materijalni tragovi razvoja ljudskih zajednica, alata, naselja, poljoprivrede i društvene organizacije, ali ne i dokazi o tehnološki razvijenoj civilizaciji iz ledenog doba koja bi stajala iza kasnijih kultura. Arheolog Flint Dibble, jedan od Hancockovih najpoznatijih kritičara, upozorava da stvarna arheologija ne počiva na jednom neobičnom spomeniku, nego na milijunima nalaza koji zajedno pokazuju postupni razvoj ljudskih društava.
Kontroverze su posebno ojačale nakon Netflixove serije “Ancient Apocalypse”, u kojoj Hancock obilazi arheološke lokalitete i iznosi tezu da je čovječanstvo možda zaboravilo jedno veliko poglavlje svoje prošlosti. Serija je postala vrlo gledana, ali je izazvala oštre reakcije arheologa i dijela domorodačkih zajednica. Kritičari tvrde da takve interpretacije umanjuju stvarna postignuća drevnih naroda jer sugeriraju da njihovi preci nisu sami mogli razviti složenu arhitekturu i znanje.
Pročitajte i ovo
Unatoč tome, Hancockova popularnost ne slabi. Naprotiv, njegov rad snažno odjekuje u vremenu u kojem mnogi ljudi sve manje vjeruju institucijama, a sve više traže alternativna objašnjenja povijesti, znanosti i svijeta. Njegova priča ima sve elemente koji privlače publiku: izgubljenu civilizaciju, kataklizmu, drevne karte, piramide, zaboravljeno znanje, globalne mitove o potopu i sukob pojedinca s akademskim establišmentom.
Upravo je taj narativ ključan. Hancock se često predstavlja kao istraživač koji se suprotstavlja zatvorenoj znanstvenoj zajednici. Njegovi kritičari smatraju da je to pogrešan prikaz znanosti, jer arheologija ne odbacuje nove ideje zato što su nove, nego zato što za njih traži dokaze. No za publiku je priča o usamljenom istraživaču koji postavlja zabranjena pitanja često privlačnija od sporog, opreznog i kompliciranog znanstvenog procesa.
The Times je u najnovijem tekstu o Hancocku istaknuo da je njegova privlačnost povezana i s osjećajem da čovječanstvo “nešto zaboravlja”, odnosno s dubokom ljudskom potrebom za velikom pričom o podrijetlu. Hancock sam često govori da smo “vrsta s amnezijom”, što je rečenica koja savršeno sažima njegovu poruku i razlog zbog kojeg ga publika sluša.
Pročitajte i ovo
Dio problema za arheologe jest to što je stvarna prošlost često fascinantna, ali manje filmska od Hancockove verzije. Postupni razvoj poljoprivrede, gradova, rituala, trgovine i arhitekture ne zvuči jednako dramatično kao nestala civilizacija koju je zbrisala globalna katastrofa. No upravo u toj postupnosti, tvrde znanstvenici, leži prava snaga ljudske povijesti.
S druge strane, Hancockova popularnost pokazuje da javnost očito želi više misterija, više velikih pitanja i više prostora za zamišljanje drukčije prošlosti. Ljude privlači mogućnost da ispod poznate povijesti postoji skriveni sloj, nešto izgubljeno, prešućeno ili još neotkriveno. To ne znači da su njegove tvrdnje točne, ali objašnjava zašto su toliko zarazne.
Zato priča o Grahamu Hancocku nije samo priča o izgubljenoj civilizaciji. To je i priča o suvremenom odnosu prema znanosti, autoritetima i nepoznatom. Arheolozi od njega traže dokaze. Publika od njega traži čudo. A između ta dva svijeta nastaje prostor u kojem rubne znanosti najlakše pronalaze svoju publiku.
Hancock možda nije uvjerio znanstvenu zajednicu da je izgubljena civilizacija ledenog doba doista postojala. Ali je uspio uvjeriti milijune ljudi da povijest možda još nije rekla svoju posljednju riječ. I upravo zato će, dok god postoje neodgovorena pitanja o drevnoj prošlosti, njegove ideje nastaviti privlačiti i one koji u njih vjeruju i one koji ih žele osporiti.
