Dana 26. srpnja 1956. godine egipatski predsjednik Gamal Abdel Nasser donio je odluku koja je promijenila tijek svjetske politike. Pred tisućama okupljenih građana u Aleksandriji objavio je da Egipat nacionalizira Suesku kanalsku kompaniju i preuzima potpunu kontrolu nad Sueskim kanalom, jednom od najvažnijih pomorskih ruta na svijetu. Sam govor trajao je manje od dva sata, ali njegove posljedice osjećale su se godinama. Odluka je nekoliko mjeseci kasnije dovela do rata, ozbiljne međunarodne krize i pokazala da se svjetski poredak nakon Drugog svjetskog rata nepovratno mijenja.
Da bi se razumjelo zašto je jedna predsjednička odluka izazvala toliku reakciju, potrebno je vratiti se gotovo stotinu godina unatrag. Sueski kanal otvoren je 1869. godine i spojio je Sredozemno i Crveno more. Time je brodovima omogućeno da iz Europe prema Aziji plove znatno kraćim putem, bez obilaska cijelog afričkog kontinenta. Kanal je vrlo brzo postao jedna od najvažnijih trgovačkih i strateških točaka na svijetu.
Iako se nalazio na egipatskom teritoriju, kanalom nije upravljao Egipat. Njime je upravljala Sueska kanalska kompanija, u kojoj su glavnu riječ imali britanski i francuski interesi. Nakon što je Britanija krajem 19. stoljeća kupila velik dio dionica kompanije, njezin je utjecaj dodatno porastao, a britanska vojska desetljećima je bila prisutna uz kanal kako bi štitila jednu od najvažnijih prometnih ruta svoga carstva.
Možda će vas zanimati
Nakon Drugog svjetskog rata situacija se počela mijenjati. Kolonijalna carstva polako su slabila, a sve više država tražilo je stvarnu neovisnost. U Egiptu je 1952. godine srušena monarhija, a na vlast su došli mladi časnici predvođeni Gamalom Abdelom Nasserom. Njegov cilj bio je modernizirati zemlju, smanjiti strani utjecaj i vratiti Egiptu kontrolu nad vlastitim resursima.
Jedan od najvećih projekata nove vlasti bila je izgradnja Asuanske brane na rijeci Nil. Brana je trebala omogućiti proizvodnju električne energije, zaštitu od poplava i razvoj poljoprivrede. Međutim, riječ je bila o iznimno skupom projektu za koji je Egipat trebao pomoć stranih država.
Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija i Svjetska banka u početku su bile spremne financijski pomoći, ali su se odnosi s Nasserom postupno pogoršavali. Egipatski predsjednik odbijao je stati na jednu stranu tijekom Hladnog rata, kupovao je oružje iz istočnog bloka i održavao odnose s državama koje Zapadu nisu odgovarale. Zbog toga su SAD i Velika Britanija u srpnju 1956. odlučili povući ponudu za financiranje Asuanske brane.
Nasser nije dugo čekao odgovor.
Dana 26. srpnja tijekom govora u Aleksandriji objavio je da Egipat nacionalizira Suesku kanalsku kompaniju. Prihodi od prolaska brodova kroz kanal trebali su ostati Egiptu i koristiti se za financiranje izgradnje Asuanske brane. Istovremeno, dok je predsjednik držao govor, egipatske sigurnosne snage preuzele su urede kompanije i objekte uz kanal. Operacija je provedena brzo i bez većeg otpora.
U Egiptu je odluka dočekana s velikim oduševljenjem. Mnogi su vjerovali da je zemlja nakon desetljeća stranog utjecaja napokon vratila kontrolu nad vlastitim bogatstvom. Nasser je gotovo preko noći postao simbol arapskog nacionalizma i otpora kolonijalnim silama.
U Londonu i Parizu reakcija je bila potpuno drukčija. Britanska i francuska vlada smatrale su da je nacionalizacija ozbiljan udarac njihovim gospodarskim i političkim interesima. Sueski kanal bio je ključan za prijevoz nafte i robe između Europe i Azije, a gubitak kontrole nad njim smatran je neprihvatljivim.
Još tema koje vrijedi pročitati
Iako su se u početku vodili diplomatski pregovori, iza zatvorenih vrata počelo se razgovarati o vojnom rješenju. Velika Britanija i Francuska ubrzo su pronašle saveznika u Izraelu, koji je s Egiptom već imao ozbiljne sigurnosne sukobe.
Krajem listopada 1956. Izrael je napao Egipat i započeo prodor preko Sinajskog poluotoka. Nekoliko dana poslije Britanija i Francuska objavile su da žele razdvojiti zaraćene strane i zaštititi Sueski kanal, no njihov je plan zapravo bio unaprijed dogovoren s Izraelom. Nakon što je Egipat odbio njihov ultimatum, britanske i francuske snage započele su bombardiranje, a zatim i iskrcavanje kod Port Saida.
Vojno gledano, operacija je u početku bila uspješna. Izraelska vojska brzo je napredovala kroz Sinaj, dok su britanski i francuski padobranci zauzimali ključne položaje uz kanal. Činilo se da će Egipat vrlo brzo izgubiti kontrolu nad područjem koje je samo nekoliko mjeseci ranije nacionalizirao.
Međutim, razvoj događaja iznenadio je napadače.
Sjedinjene Američke Države nisu podržale vojnu intervenciju svojih saveznika. Predsjednik Dwight Eisenhower smatrao je da će rat samo dodatno destabilizirati Bliski istok i ojačati sovjetski utjecaj u regiji. Istodobno je i Sovjetski Savez osudio napad na Egipat te zaprijetio ozbiljnim posljedicama.
Pod snažnim pritiskom Washingtona, Moskve i Ujedinjenih naroda Velika Britanija i Francuska bile su prisiljene obustaviti operaciju. Ubrzo je dogovoren prekid vatre, a strane vojske počele su se povlačiti iz Egipta. Ujedinjeni narodi rasporedili su prve veće mirovne snage kako bi nadzirali prekid sukoba i povlačenje vojski.
Iako je Egipat pretrpio vojna razaranja, politički je iz cijele krize izašao kao pobjednik. Nasser je zadržao kontrolu nad Sueskim kanalom, njegova popularnost u arapskom svijetu naglo je porasla, a nacionalizacija je postala simbol borbe protiv kolonijalizma.
Kriza je ostavila duboke posljedice i za europske sile. Pokazalo se da Velika Britanija i Francuska više ne mogu samostalno voditi velike međunarodne vojne operacije bez potpore Sjedinjenih Američkih Država. Mnogi povjesničari upravo Suesku krizu smatraju trenutkom u kojem je postalo jasno da je završilo razdoblje njihove svjetske dominacije.
Veliki pobjednik bila je i diplomacija Ujedinjenih naroda. Tijekom krize prvi su put raspoređene veće mirovne snage UN-a koje su imale zadatak nadzirati prekid vatre i razdvajati sukobljene strane. Taj model kasnije je primijenjen u brojnim međunarodnim krizama.
Sueski kanal ostao je pod egipatskom upravom i nakon završetka sukoba. Danas njime svake godine prolaze tisuće brodova koji prevoze robu između Europe, Azije i Afrike, a riječ je o jednom od najvažnijih plovnih putova na svijetu. Svaka njegova blokada ili zastoj i danas izazivaju poremećaje u svjetskoj trgovini, što se najbolje vidjelo 2021. godine kada je nasukani brod Ever Given na nekoliko dana potpuno zaustavio promet kroz kanal.
Odluka koju je Gamal Abdel Nasser objavio 26. srpnja 1956. bila je mnogo više od obične nacionalizacije jedne kompanije. Pokrenula je međunarodnu krizu koja je dovela do rata, promijenila odnose među najvećim svjetskim silama i označila kraj razdoblja u kojem su europske kolonijalne sile mogle bez ozbiljnog otpora nametati svoju volju drugim državama.
Zbog toga se 26. srpnja 1956. smatra jednim od najvažnijih datuma moderne svjetske povijesti. Jedna politička odluka donesena u Aleksandriji promijenila je Bliski istok, ubrzala raspad kolonijalnih carstava i pokazala da se nakon Drugog svjetskog rata stvara potpuno novi svjetski poredak.
