Ulazak na prometnicu s pravom prednosti iz nepreglednog dvorišta, garaže ili sporedne ulice za mnoge je vozače svakodnevni test živaca. Zakonske su odredbe jasne i neumoljive: svatko tko se uključuje u promet mora propustiti vozila koja se kreću glavnom cestom. No, u stvarnosti se vozači često susreću s „prometnim agnosticizmom“ – situacijom u kojoj vide znak obveznog zaustavljanja, ali zbog visokih živica, zidova ili nepropisno parkiranih vozila ne vide apsolutno ništa drugo. U takvim trenucima teorija o sigurnosti udara u zid nepreglednosti, a vozači se često uzdaju u sreću, nadajući se da cesta kojom planiraju krenuti nije „crna rupa“.
Iako se vozači na nepreglednim mjestima ponekad oslanjaju na pomoć suputnika ili „dobrih duša“ koje mahanjem signaliziraju slobodan prolaz, sudska je praksa prema takvim potezima hladna. Čak i ako dokažete da je raskrižje bilo nepreglednije od prašume, sud vas neće osloboditi odgovornosti. Pravni je princip jasan: ako ne vidiš, ne krećeš. Savjet struke nalaže polako „šuljanje“ do točke preglednosti, a ako ni to nije moguće, angažiranje pomagača. Međutim, važno je znati da je taj pomagač samo podrška bez pravne odgovornosti. Ako on mahne, a vi uđete u sudar, na optuženičkoj klupi sjedite isključivo vi.
Nedavna presuda Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu iz travnja 2025. godine zorno ilustrira ovu strogu pravnu logiku. U predmetu gdje je vozačica udarila u vozilo na prioritetnom kolniku nakon zaustavljanja kod znaka „Stop“, vještaci i sud složili su se da je raskrižje objektivno nepregledno zbog drveća i ograde. Unatoč tome što je utvrđeno da se s pozicije znaka situacija na cesti ne može uočiti, sud je vozačicu proglasio krivom. Obrazloženje je bilo kratko: njezina je dužnost bila postepenim, milimetarskim kretanjem doći do linije preglednosti. Okolnost da se „ništa ne vidi“ ne otklanja obvezu propuštanja svih vozila na glavnoj cesti.
Možda će vas zanimati
Kada ljudsko oko zakaže, vozači se okreću prometnim zrcalima. Iako su ona dragocjen saveznik koji „šapuće“ što se skriva iza ugla, ona u zakonodavstvu imaju specifičan status. Prema Pravilniku o prometnim znakovima, zrcalo se ne smatra znakom već opremom ceste. Ono je tu da informira i služi kao „proteza vida“, ali ne stvara novu obvezu niti daje prednost. Ključna zamka zrcala leži u vizualnoj distorziji. Zbog konveksne leće, objekti u ogledalu često izgledaju manji i udaljeniji nego što zapravo jesu, što može dovesti do kobno krive procjene brzine nadolazećeg vozila.
Promet ne poznaje termin „valjda“, a uzdanje u sreću najčešće završava zapisnikom o očevidu. Zrcalo i pomagači mogu biti korisni alati, ali konačna odluka i račun za eventualnu štetu pripadaju isključivo vozaču za upravljačem. Umjesto hazarderskog izlaska u nepoznato, jedini siguran recept ostaje maksimalan oprez i ekstremno sporo pomicanje vozila dok se ne ostvari vizualni kontakt s prometom. Na kraju dana, sud ne vrednuje vaš trud da nešto vidite, već isključivo rezultat – jeste li pravovremeno uočili opasnost ili niste.
L.O.
