Nadolazeći lokalni izbori u deset srbijanskih općina, zakazani za 29. ožujka, ponovno su na tamošnju političku scenu donijeli prokušanu metodu zaoštravanja odnosa s Hrvatskom. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić u jeku kampanje koristi oštre tonove prema Zagrebu, optužujući susjednu državu za izravnu potporu takozvanoj obojenoj revoluciji. Riječ je o narativu kojim srbijanski vrh pokušava diskreditirati autentični studentski pokret i prosvjede koji su prošle godine ozbiljno uzdrmali vlast nakon tragičnog pada nadstrešnice u Novom Sadu, kada je život izgubilo 16 ljudi.
Umjesto preuzimanja odgovornosti za korupciju i propuste u infrastrukturnim projektima, službeni Beograd fokus javnosti nastoji skrenuti na navodni inozemni faktor. Vučić je u svojim posljednjim istupima iz predsjedničkog zrakoplova naglasio kako je upravo Hrvatska pružila najsnažniju logističku potporu prosvjednicima koji zahtijevaju prijevremene izbore.
Ovakve optužbe služe kao paravan za obračun s domaćim kritičarima, akademskom zajednicom i neovisnim medijima, dok se opravdani gnjev građana zbog novosadske tragedije pokušava prikazati kao instruirani napad izvana.
Političke iskre dodatno su raspaljene raspravama o naoružanju, pri čemu se nabava hipersoničnih raketa koristi kao sredstvo za demonstraciju moći. Dok hrvatski premijer Andrej Plenković najavljuje izvještavanje NATO saveza o srbijanskom naoružavanju napadačkim oružjem, Vučić uzvraća teorijama o navodnom trojnom savezu Hrvatske, Albanije i Kosova. Prema njegovim tvrdnjama, taj savez samo čeka priliku za napad, čime se u srbijanskom biračkom tijelu sustavno gradi osjećaj ugroženosti i potrebe za čvrstom rukom vođe koji jedini može osigurati mir i stabilnost.
Neovisni beogradski analitičari ovakvu razmjenu oštrih poruka nazivaju poznatom taktikom kojom obje strane profitiraju u predizbornim ciklusima. Dok se na terenu provodi kampanja pod sloganom „Aleksandar Vučić – naša obitelj“, predsjednik Srbije gotovo svakodnevno posjećuje lokalne zajednice, čime izravno krši ustavnu obvezu izražavanja državnog jedinstva.
Monitoring nevladinih organizacija potvrđuje da se u Vučićevim nastupima potpuno izgubila granica između institucionalne dužnosti šefa države i uloge stranačkog aktivista u potrazi za glasovima.
Analize provedene tijekom veljače i ožujka ukazuju na sustavno nepoštivanje međunarodnih preporuka o nepristranosti javne uprave tijekom izbornog procesa. Dok vlast koristi otvorenu represiju prema studentskom pokretu i vrši pritisak na medije, retorički napadi na Hrvatsku ostaju najučinkovitije sredstvo za homogenizaciju vlastitog biračkog tijela.
Ovi lokalni izbori stoga nisu samo borba za vlast u deset općina, već još jedna potvrda autoritarnog smjera kojim Srbija kroči, koristeći regionalne tenzije kao gorivo za unutarnju političku dominaciju.
