Gotovo svi u nekom trenutku primijete isto: djetinjstvo je izgledalo dugo, ljeta su trajala vječno, a godina se činila kao ogroman komad vremena. Kasnije, kako starimo, mjeseci kao da se samo nižu jedan za drugim. Božić, ljeto, rođendani i obaveze vraćaju se sve brže, pa se mnogima čini da vrijeme jednostavno ubrzava.
Naravno, vrijeme ne prolazi brže u stvarnosti. Dan i dalje ima 24 sata, tjedan sedam dana, a godina 12 mjeseci. Ono što se mijenja je naš doživljaj vremena. Mozak ne mjeri vrijeme kao sat, nego ga povezuje s pažnjom, iskustvima, emocijama, rutinom i sjećanjima.
Jedno od najčešćih objašnjenja je da nam svaka nova godina, kako starimo, predstavlja sve manji dio života. Djetetu od deset godina jedna godina je desetina cijelog života. Osobi od pedeset godina jedna godina je tek mali dio ukupnog životnog iskustva. Zbog toga nam se razdoblja u odrasloj dobi mogu činiti kraćima nego što su se činila u djetinjstvu.
Možda će vas zanimati
Drugi važan razlog je novost. Kada smo djeca, gotovo sve je novo: prvi dan škole, prva putovanja, nova prijateljstva, nova mjesta, nova znanja, novi strahovi i uzbuđenja. Mozak takve događaje snažnije pamti jer su drugačiji i emocionalno važni. Kada se kasnije osvrnemo na djetinjstvo, ono izgleda puno događaja, pa nam se čini da je trajalo dugo.
U odrasloj dobi mnogo toga ulazi u rutinu. Radni dani mogu sličiti jedan drugome, put do posla je isti, obaveze se ponavljaju, vikendi brzo prođu, a mjeseci se stapaju. Kada mozak ne bilježi puno novih i različitih uspomena, kasnije imamo dojam da je to razdoblje “proletjelo”.
Zato se često dogodi da nam tjedan ispunjen putovanjem, promjenama i novim iskustvima u sjećanju izgleda dulje od tjedna koji smo proveli u istom ritmu. Tijekom odmora dani mogu brzo prolaziti dok ih živimo, ali kada ih se kasnije prisjećamo, čine se bogatijima i dužima. Kod rutinskih dana događa se suprotno: dok traju, mogu biti naporni, ali u sjećanju nestanu gotovo bez traga.
Na doživljaj vremena utječe i pažnja. Kada čekamo nešto neugodno, dosadno ili napeto, minute se mogu vući. Kada smo zaokupljeni poslom, razgovorom, hobijem ili nečim što nas zanima, sati prođu neprimjetno. No kada se kasnije osvrnemo, mozak procjenjuje vrijeme prema količini zapamćenih detalja, a ne prema stvarnom broju minuta.
Zbog toga se razlikuju dva osjećaja vremena: vrijeme dok ga proživljavamo i vrijeme kojeg se kasnije sjećamo. Dosadan sastanak može trajati beskrajno dok sjedimo na njemu, ali ga se kasnije jedva sjećamo. S druge strane, izlet, važan razgovor ili neobičan događaj mogu proći brzo, ali u pamćenju ostaviti osjećaj punoće.
Kako starimo, sve češće živimo prema rasporedu. Posao, računi, obitelj, obaveze i svakodnevne brige stvaraju ritam u kojem se dani ponavljaju. To ne znači da je život siromašan, nego da mozak manje toga doživljava kao novo. A ono što nije novo, često se slabije pamti.
Veliku ulogu ima i osjećaj zauzetosti. Odrasli često imaju dojam da stalno nešto moraju stići. Kada živimo od zadatka do zadatka, vrijeme se ne doživljava kao prostor za iskustvo, nego kao nešto što nam stalno nedostaje. Tada mjeseci mogu proći u obavezama, a tek naknadno shvatimo koliko je vremena prošlo.
Još tema koje vrijedi pročitati
Djeca, s druge strane, češće žive u sadašnjem trenutku. Ne razmišljaju stalno o rokovima, računima i budućim obavezama. Jedan ljetni dan može im biti ispunjen sitnicama koje odrasli više ne primjećuju: mirisom kiše, igrom, novim mjestom, nekom prvom pobjedom ili malim otkrićem. Upravo takvi detalji stvaraju osjećaj duljeg vremena.
To ne znači da se osjećaj “ubrzavanja” ne može ublažiti. Jedan od načina je unošenje novosti u svakodnevicu. Ne moraju to biti velike promjene. Dovoljno je ponekad promijeniti rutu šetnje, naučiti nešto novo, otići na mjesto na kojem nismo bili, upoznati nove ljude, započeti hobi ili svjesno izaći iz automatske rutine.
Pomaže i svjesnije bilježenje života. Fotografije, dnevnik, kratke bilješke ili jednostavno više pažnje prema malim događajima mogu pomoći mozgu da bolje zapamti razdoblje koje živimo. Što više stvarnih uspomena imamo, to nam se vrijeme kasnije čini ispunjenijim.
Važan je i odmor. Kada smo stalno umorni i pod stresom, dani se mogu pretvoriti u niz obaveza bez jasnih granica. Tada se tjedni stapaju, a dojam prolaznosti postaje još jači. San, kretanje, boravak u prirodi i vrijeme bez ekrana mogu vratiti osjećaj prisutnosti.
Vrijeme, dakle, ne prolazi brže zato što starimo, nego ga naš mozak drukčije obrađuje. Manje novosti, više rutine, više obaveza i manje zapamćenih detalja stvaraju dojam da godine prolijeću.
Možda zato najbolji način da usporimo osjećaj vremena nije da gledamo na sat, nego da živimo s više pažnje. Novi doživljaji, promjene u rutini i svjesno pamćenje malih trenutaka mogu učiniti da se život ponovno čini duljim, bogatijim i manje nalik danima koji samo prolaze.
