Američki povjesničar i istraživač Hiram Bingham 24. srpnja 1911. stigao je do ruševina Machu Picchua, drevnoga kompleksa Inka smještenog visoko u peruanskim Andama. Taj se datum često navodi kao dan „otkrića“ Machu Picchua, ali riječ je o pojednostavljenoj i djelomično netočnoj tvrdnji.
Machu Picchu nije bio potpuno izgubljen niti nepoznat ljudima koji su živjeli u njegovoj blizini. Lokalni stanovnici poznavali su ruševine, koristili dio poljoprivrednih terasa i znali kako doći do njih. Postoje i dokazi da su pojedini istraživači i pustolovi na područje stigli prije Binghama. Njegova stvarna zasluga bila je u tome što je lokalitet sustavno dokumentirao, fotografirao i predstavio međunarodnoj znanstvenoj i široj javnosti.
Bingham je u Peru stigao kao voditelj ekspedicije Sveučilišta Yale, ali njegov prvotni cilj nije bio pronaći Machu Picchu. Tražio je Vilcabambu, posljednje političko i vojno uporište Inka tijekom otpora španjolskim osvajačima. Na putu kroz dolinu rijeke Urubambe čuo je priče o ruševinama smještenima visoko iznad doline.
Možda će vas zanimati
Do područja ga je doveo lokalni stanovnik Melchor Arteaga, koji je poznavao put prema planinskoj lokaciji. Nakon zahtjevnog uspona kroz kišu, strme padine i gustu vegetaciju, Bingham je stigao do naselja lokalnih obitelji. Prema poznatim zapisima, posljednji dio puta kroz ruševine pokazao mu je dječak Pablito, čija je obitelj živjela u blizini.
Pred Binghamom su se pojavili kameni zidovi, terase, stubišta i ostaci građevina, od kojih je velik dio bio prekriven vegetacijom. Ipak, već je tada mogao prepoznati iznimnu kvalitetu gradnje. Kameni blokovi na najvažnijim građevinama bili su pažljivo obrađeni i složeni bez žbuke tako precizno da su se gotovo savršeno uklapali jedan uz drugi.
Na jednom od zidova navodno je pronašao ime peruanskog zemljoposjednika i istraživača Agustína Lizárrage te godinu 1902., što je bio još jedan dokaz da Bingham nije bio prvi suvremeni posjetitelj lokaliteta. U svojim ranim bilješkama Bingham je priznao Lizárraginu ulogu, ali ga je u kasnijim opisima postupno prestao spominjati.
Bingham se 1912. vratio s većom ekspedicijom koju su podržali Sveučilište Yale i National Geographic Society. Tada su započeli čišćenje vegetacije, kartiranje, fotografiranje i arheološka iskapanja. Objavljivanje fotografija i izvještaja u časopisu National Geographic privuklo je golemu međunarodnu pozornost i stvorilo sliku Machu Picchua kao tajanstvenoga „izgubljenog grada Inka“.
Sam Bingham pogrešno je vjerovao da je pronašao Vilcabambu, posljednje utočište Inka. Kasnija istraživanja pokazala su da se prava Vilcabamba nalazila na drugoj lokaciji. Machu Picchu nije bio posljednja prijestolnica Inka niti grad u kojem su se njihovi vladari skrivali pred Španjolcima.
Točna namjena kompleksa ni danas nije potpuno razjašnjena. Najraširenije je mišljenje da je služio kao kraljevsko imanje povezano s vladarom Pachacutijem, jednim od najvažnijih vladara Carstva Inka. Vjerojatno je bio mjesto privremenog boravka vladara, njegove pratnje, posluge, obrtnika i vjerskih službenika.
Machu Picchu istodobno je imao i snažno obredno značenje. U kompleksu se nalaze hramovi, sveti prostori, kameni objekti povezani s astronomskim promatranjima te građevine usklađene s položajem Sunca i okolnim planinama. Zbog toga dio istraživača smatra da njegova vjerska i simbolička uloga nije bila ništa manje važna od političke i rezidencijalne.
Još tema koje vrijedi pročitati
Dugo se tvrdilo da je Machu Picchu izgrađen oko 1450. godine, ubrzo nakon Pachacutijeva dolaska na vlast. Međutim, suvremeno radiokarbonsko datiranje ljudskih ostataka pokazalo je da je lokalitet mogao biti korišten već oko 1420. godine. Prema rezultatima objavljenima 2021., Machu Picchu bio je nastanjen ili korišten približno od 1420. do 1530. godine.
Kompleks se nalazi na oko 2430 metara nadmorske visine, na planinskoj padini iznad doline rijeke Urubambe. Graditelji su morali prilagoditi naselje vrlo strmom, vlažnom i seizmički aktivnom terenu. Izgradili su stotine terasa koje nisu služile samo za uzgoj hrane nego i za stabiliziranje tla te odvodnju velike količine oborinske vode.
Upravo je sustav odvodnje jedno od najvećih graditeljskih dostignuća Machu Picchua. Ispod površine nalaze se slojevi kamenja i šljunka koji omogućuju otjecanje vode i smanjuju opasnost od klizišta. Bez takvoga sustava mnoge građevine teško bi preživjele stoljeća obilnih kiša i potresa.
Nije poznato zašto je lokalitet napušten. Nema dokaza da su španjolski osvajači stigli do Machu Picchua, zauzeli ga ili namjerno uništili. Njegovo napuštanje vjerojatno je bilo povezano sa širim raspadom Carstva Inka nakon građanskog rata, španjolskog osvajanja i epidemija koje su desetkovale stanovništvo. Zbog nedostatka pisanih izvora nije moguće sa sigurnošću utvrditi što se dogodilo njegovim posljednjim stanovnicima.
Binghamove ekspedicije iz Machu Picchua su u Sjedinjene Američke Države odnijele tisuće arheoloških predmeta i ljudskih ostataka. Predmeti su desetljećima bili pohranjeni na Sveučilištu Yale, što je izazvalo dugotrajan spor između Perua i sveučilišta. Nakon pregovora velik dio zbirke vraćen je u Peru.
Machu Picchu je 1983. uvršten na UNESCO-ov Popis svjetske baštine kao područje iznimne kulturne i prirodne vrijednosti. UNESCO ga opisuje kao jedno od najimpresivnijih urbanih ostvarenja Carstva Inka, izgrađeno u dramatičnom planinskom krajoliku na istočnim obroncima Anda.
Danas je Machu Picchu jedno od najpoznatijih arheoloških nalazišta na svijetu i najprepoznatljiviji simbol Perua. Njegova popularnost istodobno predstavlja ozbiljan izazov jer veliki broj posjetitelja povećava pritisak na osjetljive kamene građevine, staze i okolni krajolik.
Zato 24. srpnja nije najtočnije opisivati kao dan kada je Machu Picchu otkriven. Preciznije je reći da je toga dana Hiram Bingham stigao do lokaliteta koji su domaći stanovnici već poznavali, a zatim ga svojim istraživanjima i objavama predstavio ostatku svijeta. Upravo je taj događaj Machu Picchu pretvorio iz lokalno poznatih ruševina u jedan od najvećih simbola civilizacije Inka.
