Dana 11. srpnja 1979. godine svijet je pratio jedan od najneobičnijih događaja u povijesti istraživanja svemira. Nakon šest godina provedenih u Zemljinoj orbiti, američka svemirska postaja Skylab nekontrolirano je ušla u atmosferu i počela se raspadati. Milijuni ljudi sa strepnjom su pratili televizijske prijenose i radijske vijesti, dok su stručnjaci pokušavali izračunati gdje će završiti golemi komadi metala teški desecima tona.
Iako se na kraju pokazalo da je opasnost bila manja nego što se strahovalo, Skylab je ostao upamćen kao najveći objekt koji je u to vrijeme nekontrolirano pao iz svemira. Događaj je označio kraj prve američke svemirske postaje, ali i ostavio bogato znanstveno nasljeđe koje će desetljećima koristiti budućim svemirskim programima.
Početkom sedamdesetih godina Sjedinjene Američke Države završavale su program Apollo. Nakon povijesnog slijetanja čovjeka na Mjesec 1969. godine NASA je tražila novi veliki izazov. Cilj više nije bio samo stići u svemir, nego dokazati da ljudi mogu mjesecima živjeti i raditi izvan Zemlje. Tako je nastao Skylab – prva američka svemirska postaja.
Možda će vas zanimati
Skylab je lansiran 14. svibnja 1973. godine pomoću rakete Saturn V, iste one koja je nosila astronaute prema Mjesecu. Bio je dug gotovo 36 metara, promjera više od šest metara i mase približno 77 tona. U svoje vrijeme predstavljao je najveću svemirsku konstrukciju koju je čovjek ikada postavio u orbitu.
Međutim, misija je gotovo završila katastrofom već tijekom lansiranja. Snažne aerodinamičke sile otrgnule su toplinski štit, dok je jedan od dva velika solarna panela potpuno otkinut. Drugi je ostao zaglavljen, zbog čega postaja nije proizvodila dovoljno električne energije. Bez zaštite od Sunčeva zračenja temperatura u unutrašnjosti popela se na više od 50 Celzijevih stupnjeva, pa su mnogi stručnjaci smatrali da je projekt izgubljen.
NASA je tada organizirala jednu od najzahtjevnijih spasilačkih misija u povijesti svemirskih letova. Prva posada, koju su činili Charles Conrad, Joseph Kerwin i Paul Weitz, tijekom više izlazaka u otvoreni svemir uspjela je osloboditi zaglavljeni solarni panel i postaviti improvizirani toplinski štit. Tim pothvatom spasili su cijelu misiju i dokazali da astronauti mogu izvoditi složene popravke u orbiti.
Tijekom sljedećih mjeseci Skylab su posjetile tri posade astronauta koje su u svemiru provele ukupno 171 dan. Posljednja misija trajala je čak 84 dana, što je u to vrijeme predstavljalo novi svjetski rekord u neprekidnom boravku ljudi u svemiru.
Život na Skylabu bio je znatno udobniji nego u dotadašnjim svemirskim letjelicama. Astronauti su imali odvojene kabine za spavanje, stol za objedovanje, prostor za osobnu higijenu pa čak i tuš. Svakodnevno su vježbali kako bi smanjili gubitak mišićne mase i gustoće kostiju, a liječnici su neprestano pratili promjene u radu srca, krvotoka, vida i ravnoteže.
Jedan od najvažnijih ciljeva programa bio je upravo proučiti kako ljudsko tijelo reagira na dugotrajan boravak u bestežinskom stanju. Rezultati tih istraživanja kasnije su postali temelj za planiranje višemjesečnih misija na svemirskim postajama.
Skylab je imao i jedan od najnaprednijih solarnih opservatorija svog vremena. Astronauti su prvi put mogli dugotrajno promatrati Sunce izvan Zemljine atmosfere te snimiti brojne solarne baklje, erupcije i izbačaje plazme. Prikupljeni podaci značajno su unaprijedili razumijevanje aktivnosti naše zvijezde.
Još tema koje vrijedi pročitati
Osim toga, posade su fotografirale Zemlju iz orbite, proučavale oblake, oceanske struje, šumske požare, oluje i druge prirodne pojave. Mnogi postupci razvijeni tijekom tih promatranja kasnije su primijenjeni u suvremenim meteorološkim i istraživačkim satelitima.
NASA je planirala da Skylab ostane u orbiti dovoljno dugo kako bi ga početkom osamdesetih godina posjetio novi Space Shuttle. Plan je bio podići postaju na višu orbitu, obnoviti je i nastaviti koristiti.
No priroda je poremetila sve planove. Sunce je ušlo u razdoblje pojačane aktivnosti, zbog čega su se vanjski slojevi Zemljine atmosfere proširili više nego što su znanstvenici predviđali. Skylab je zbog povećanog otpora zraka počeo sve brže gubiti visinu, dok je razvoj Space Shuttlea kasnio. Postalo je jasno da postaju više neće biti moguće spasiti.
U posljednjim mjesecima NASA je pokušala barem djelomično kontrolirati završetak misije. Promjenama orijentacije postaje uspjela je neznatno utjecati na područje mogućeg pada, ali nije mogla spriječiti nekontrolirani ulazak u atmosferu niti precizno odrediti mjesto udara.
Kako se približavao 11. srpnja 1979., zavladala je prava svjetska groznica. Novine, televizije i radijske postaje svakodnevno su objavljivale nove procjene mjesta pada. Budući da je Skylab svakih devedesetak minuta obilazio Zemlju, izračuni su se neprestano mijenjali.
Strah je bio toliko velik da su pojedine osiguravajuće kuće nudile police osiguranja od udara ostataka Skylaba. Kladionice su primale oklade na mjesto pada, a prodavale su se i šaljive zaštitne kacige “protiv Skylaba”. Iako su stručnjaci procjenjivali da je mogućnost da nekoga pogodi dio postaje iznimno mala, javnost je danima sa zebnjom gledala prema nebu.
Dana 11. srpnja postaja je napokon ušla u Zemljinu atmosferu pri orbitalnoj brzini od oko 27.000 kilometara na sat. Zbog ekstremnog trenja konstrukcija se počela raspadati, a temperature su dosezale nekoliko tisuća Celzijevih stupnjeva. Većina postaje potpuno je izgorjela, no pojedini veliki metalni dijelovi ipak su preživjeli prolazak kroz atmosferu.
Ostaci su pali u Indijski ocean i na rijetko naseljena područja zapadne Australije, ponajviše u okolici grada Esperance. Srećom, nitko nije poginuo niti je ozbiljno ozlijeđen, a zabilježena je tek manja materijalna šteta.
Grad Esperance ubrzo je postao svjetski poznat kada su lokalne vlasti NASA-i simbolično izdale kaznu od 400 australskih dolara zbog bacanja otpada. Kazna nikada nije službeno naplaćena, no 2009. godine simbolično ju je podmirila jedna američka radijska postaja nakon što je među slušateljima prikupila potreban iznos.
Iako je završio dramatičnim padom, Skylab je ostvario gotovo sve svoje znanstvene ciljeve. Dokazao je da ljudi mogu mjesecima živjeti i raditi u svemiru, pokazao važnost svemirskih popravaka te pružio golemu količinu medicinskih, tehničkih i astronomskih podataka.
Iskustva stečena na Skylabu značajno su pridonijela razvoju dugotrajnih svemirskih misija te kasnijih svemirskih postaja poput sovjetskog Mira i današnje Međunarodne svemirske postaje. Mnoge procedure koje se danas smatraju uobičajenima prvi su put razvijene upravo tijekom ovog ambicioznog projekta.
Više od četiri desetljeća nakon njegova pada, Skylab i dalje zauzima posebno mjesto u povijesti istraživanja svemira. Bio je simbol vremena u kojem su se granice ljudskih mogućnosti neprestano pomicale, a njegov dramatičan završetak ostao je podsjetnik da ni najveća tehnološka dostignuća nisu potpuno izvan dosega prirodnih sila. Dana 11. srpnja 1979. milijuni ljudi gledali su prema nebu očekujući pad svemirske postaje, a taj je događaj ostao jedan od najupečatljivijih trenutaka svemirske ere.
